Anima candida na obzorju sreće.

Nad riffovima vječnosti, na obali oceana snova lebdi uzdrhtale duše sjena

sišla zlaćanim tragom lepršava, treperava svjetlost zanosna i plaha,

tiša od mjesečevih mjena, nježna kao morska pjena,

nečujna kao drhtaj anđeoskog daha.

Ona oslikava davna snoviđenja tajanstvenom rukom,

usnulo srce bezglasjem na gozbu poziva,

dok duša moja mirišljavim zvukom

o ljubavi vječnoj sniva.

Na svjetlucavom žalu beskrajnog kozmičkog muka

zvijezde padalice u našoj vječnosti sjaje,

miluje nas vremena nježna ruka,

dodirom ljubavi, ljubav daje.

Na horizontu dušograda izranjaju vizije smaragdnih oaza,

anđeoskim daškom svjetla u srcima našim stihove piše,

na nutarnjem nebu se pale luči i stere sreće staza,

a duša kristalima snova sklada poeziju kiše.

Na zvjezdanom licu srca moga grada večernjica trenutke zlati,

na obzorju sreće duginim bojama put k vječnosti daruje,

u malu suzu na latici vremena će cijeli život stati

dok se vječni san o ljubavi lagano ostvaruje.

http://umijece-vremena.blogspot.com/