Anima candida u trojstvu Homo ludensa.

Homo ludens, razigrano dijete, osjećajna luda,

titrajuća struna, drhtav, nježan nutarnji zov,

anđeosko biće, vilenjak što dušom vrluda

i čeka da umom krene u spoznaje lov.

Neugasiva svjetlosna nit mi šapuće, ti nisi sama,

priča mi davne bajke, u duši piše nove pjesme,

bljesne snom kad se u mislima pojavi tama,

da tijelom poteku kapi s osjećajne česme.

U bumbaku svijesti se krije iskra, zrcalo cijeloga svijeta

na našem zvjezdanom nebu blješte oči male Luciane,

u rajskom vrtu, u perivoju duše Floriana cvijeta,

u oceanu snova se čuje tihi glas Svjetlane.

U jecaju tišine, na igralištu uma tajni nemir blista,

čuje se svjetlosna muzika malih treperavih bića,

u vrtlog kristalnog vretena se skrila duša čista,

djetinja ljubav koja duši gasi žeđ poput pića.

U univerzumu sanja su vrata iza kojih krijemo tajnu,

u beskrajnosti svijesti, u suncu što sjaji u nama,

u vrtlogu osjećanja mi čuvamo zvjezdu sjajnu,

njome tražimo sreću kada se pojavi tama.

U nutrini bića razigrano trojstvo na trenutak čeka,

tužan treptaj oka, da boli sve u prah slomi, 

osmijeh je njegov duši postelja meka,

pa se i srce u njoj udomi.

http://dinaja-dinaja.blogspot.com/

http://dinaja.blog.hr/