taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 1. Januar 2011

Svjetlosni zagrljaj Pegazova leta kroz snoviđenja.....






U kristalnoj kugli svjesnog postojanja, u letu kroz snoviđenja, vranac mog unutarnjeg neba mi šapatom svojih božanskih krila priča legendu o svom porijeklu. Posejdonov i Meduzin sin leti brzinom vjetra. Zeusu donosi munje, a udarcem svojih kopita stvara vrela iz kojih izvire poetski izričaj duše svijeta. Na Hiperionu, domu Muza muza vjekuje izvor Hipokren na kojem umjetnici ispijaju kristale izričaja. U njegovom sazvježđu čujem šaputavu kozmičku prašinu iz koje izranjaju zvjezdana slova kojima zapisujem snoviđenja. U bezglasnosti legende vidim simfoniju boja, osluškujem jecaje tišine i šaputavu svjetlost tvoje duše kojom me odvodiš na pučinu oceana snova. Ulazimo u poludjelu lađu žudnji i razgovaramo plamenim jezicima želja koji izranjaju iz ognja vremena. U kristalnim njedrima svemira, u zagrljaju duše i materije  gori vatra začeća. Ovo je bila noć u kojoj su nas posjetile zvijezde. Noć u kojoj je ljubav plamtjela tijelom i nije dozvoljavala da je proguta zaborav. To je bio zagrljaj pun poljubaca neba kojima održavamo vatru na ognjištu uspomena. Miluješ me anđeoskim dlanovima, donosiš munje vječnosti i ostavljaš zlaćanu nit svemira na mome srcu, odjevaš me plaštom vanvremena i spriječavaš Kronosu da proguta ove sretne trenutke susreta u snu. U kristalnoj kugli čuvarice snova vidim svjetlosna bića, čujem iskrenje kristala iz kojeg su iznjedreni. U šapatu ognja začeća prepoznajem tvoj lik u odori vilenjaka koji me brani od ubitačne šutnje upornih kradljivaca snova. Svojom pjesmom nad pjesmama mi šapućeš istinu o poeziji vode u kojoj se ogleda lik Gracije radosti naših izrastanja iz opne ljubavi u ljubav. Jecaj tišine je poezija našeg unutarnjeg neba na kojem bezglasne stihove pretvaramo u šapate Anima mundi, u bisernu suzu na dlanu vremena, u kristale kojim kitimo kosu, brazde na čelu svemira, u svjetlucave oči neba kojima na horizontu svijesti gledamo rađanje novih praskozorja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/10/varijacije-na-temu-agonije-ekstaze-i_30.html

2 Kommentare:

http://shadowofsoul.blog.hr/ hat gesagt…

iz biserne suze koja je pala na dlan rodila se vaša ljubav :) sretno i dalje, dragi prijatelji :)

Unknown hat gesagt…

hvala sjenko.......ali plavkasto- saturnasto- tigrasti kradljivci tuđih snova još uvijek pokušavaju svojim jeftinim izričajem pobiti vjerodostojnost izvora iz kojeg ispijaju kapljice nadahnuća......tužna i ružna bilanca maglovitog Avalona koji u svojoj pristranosti vrednuje lažne dragulje bezvremena......:-))))