taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 10. Januar 2011

Anima candida i licentia poetica





Onoga trena kada zatitraše svjetlosni zvuci i vremenski pjev,
kada su prošaputale sićušne vlati o poetskoj slavi,
tada je zauvijek ugasnuo božanski gnjev
i ljubav se rodila u ljudskoj glavi.

Onoga trena kada je svitanjem uma rođena Atlantida,
a dugino svjetlo sa neba spustilo svoj kristalni sjaj
tada je zaiskrila čulnost zvuka, dodira i svevida
iz koje Erato porodi pjesnički raj.

Iz dinamike kozmičke spirale je rođeno poetsko zlatno doba,
kristalne suze na licu svemira, pjesničkih duša snaga,
bezvremnih struna igra i muka biblijskog Joba,
stihom je rođena pjesma srčanog traga.

Oduvjek se zvjezdana poezija svemirom širi,
Uranija njenim ritmom titra i tiho diše,
iz svakog stiha vječna ljubav viri,
dok ljudski um pjesme piše.

Keine Kommentare: