Anima candida i Animus mundi.

U svjetlosti rođena, od tmine i tamne strane postojanja ljubavlju odvojena, prekinutim nitima sumnje od tuge zauvjek oslobođena, u nutrini mojoj iskri sunčana strana mojeg postojanja. Misli ponekad zalutaju u bezbojnu nutrinu genetskoga koda, dotaknu sivilo nepostojanja i probude uspavane vrance, tugaljive nemire, neznanje u meni. Potaknuta unutarnjim nemirima, Damjana, čuvarica moga duševnoga mira, šaputavom svjetlosti pripitomljava uzburkane strasti i poziva Artemidu da smiri misli i ne dozvoli osjećajima da kao podivljalo stado razuzdano luduju elizejskim poljana svijesti. Sunčana strana staze mojih snoviđenja, vječni zov svjetlosne melodije, smiruje strahove i sumnje u meni i titrajima svojim budi Ametistu da zaiskri ljubičaste snove i sretna osjećanja. Na strunama duše ratnica svjetlosti, boginja drevna, čuvarica Lunina  hrama, kreće putevima svjetlošću ucrtanog božanskoga lova, jezdi ka hridi istinske spoznaje, uzdiže se ka zvijezdi ljubavi. U oazi ljubičastih snova, na sunčanoj strani unutarnjeg svijeta, Artemida zvjezdanim notama sklada simfoniju svijetla, ubija neznanja tminu i nemire u meni pretvara u ples ka iskonskom znanju usmjerenog boginjinog zova.

U herojskim zanosima Animusa mundi osjećam vrulju iz koje izranja ljubav i odnosi me u njegov zagrljaj. Sretna Anima candida šaptavom svjetlosti progovara iz dubine oceana želja. Nikada ne dolazim sa željom da uronim u perivoj tvojih snova koje si razasuo po tajnovitim obroncima jave. Osluškujem šaputavu svjetlost tvoje duše i klanjam se tvome umu ogrnutom plamenim jezicima znanja.

Ne dolazim u tvoju blizinu da bih krala nebeske cvjetove tvoga svemira, cvijetove koji blješte snagom tvoga bića, cvjetove koje si godinama sadio u perivoju svoga sna. Samo ponekad, u tajnosti uzdrhtale duše poželim da me odjeneš zlaćanim prahom tvoga kozmosa da osjetim ljepotu doline zelene rijeke u kojoj smo slušali tišinu. Ti stojiš na obzorju sretnog trenutka, stojiš na rtu dobre nade, na hridi pored Lunina hrama i sjedinjuješ noć i dan zagrljajem ljubičastih sutona i kristalnih svitanja. Pozivaš me u lagani čun herojskih zanosa i onda veslaš ka močvari u kojoj rastu lotosi u čijim laticama se skriva čudesna spoznaja vječnosti. Vodiš me kroz rukavce bezvremena do izvora na kojem se rađaju vjetrovi, da osjetim lahor trenutka prije nego postane vrijeme, prije nego se sljubi sa kopljima dnevne svjetlosti i nestane u beskraju kamenih gradova, u onim utvrdama gdje ga, na sajmu taština, prodaju za šaku kovanica. Tada sama sanjam san za koji sam vjerovala da se izgubio u prohujalim danima samoće. Tvoji šapati, ta vihorasta muzika tvoga srca, su slični cvrkutu ptica u krošnji svijesti. Jutrenje ovog divnog osjećaja razbija tminu prošlih noći i na horizontu duše se iskri duga puna poezije isplakanih suza. Nikada ne dolazim da bih krala plodove začarane šume tvoga bića, nego da vidim rađanje sunca na obroncima srca, da vidim kako se njegove zrake probijaju kroz kristaliće sna i miluju dušu opipom davnih snoviđenja. Srce ulovljeno u zamke svjetlosti tvoga bića otvara okna i dozvoljava mirisu tisućljetnih cvjetova da ga omame sretnim trenutkom buđenja u svitanju procvalom ljepotom zagrljajem Anime i Animusa, u tišini svjetlosne muzike vječnih snoviđenja.

http://umijece-vremena.blogspot.com
http://dinaja-dinaja.blogspot.com