Branko Heinrich, rođen 08. 12. 1947, najdraži prijatelj, najčudesniji čovjek, čarobnjak trenutka, medikus koji je cijeli svoj život širio samo ljubav, ljepotu i lakoću postojanja.
03. 01. 2010. je dan njegovog povratka u vječnost iz koje je, takav kakav je bio i postojao u našim životima, krenuo na zadnje putovanje ka onome što nazivamo vječni život.
Godina dana je prohujala u nepovrat, njegovo mjesto na ovozemaljskim stazama je zauvijek ostalo prazno, ali njegovo uvijek nasmiješeno lice blješti u galeriji uspomena. Danas ponavljam ono što sam tužna srca šaputala opraštajući se od njega.
Ne, ne opraštam se od tebe prijatelju moj, samo svjetlost treperavu i snenu, pokušavam zadržati u duši sjećanjem na dušu tvoju, svijetlost nepostojećih boja, neopisivih boja, svjetlost boja tvoga srca, tvoga glasa i osmijeha tvoga.
Želim da u jednom kutu postojanja i trajanja u ovoj ponekad okrutnoj predstavi života tvoja slika nikada ne izblijedi, da se vječno susrećemo na mjestima onim koja smo zajednički prošli igrajući se života na plavoj planeti. Djetinjstvo je puno trepravih slika iz naših izviđačkih dana. Prolazili smo planinama, obalama rijeka, u šumama hranili smo srne, s medvjedima malim se igrali skrivača, na otoku, adi smaragdne rijeke, pjevajući "zakunimo se imenom majke" u svitanjima podizali logorsku zastavu, a u sutonima sjedili uz vatru i pjevali himnu mladosti i ljepoti snova.
"Plamen se diže, a iskra frca......" pjevušili smo hrabro i ja sada vidim plamene jezike, vidim tu crveno- plavkastu ljepotu i naša vječno nasmiješena lica. Sjećanja mi bude dušu, vraćaju me na početak snova, vidim tvoje sunce u zagrljaju neba, vidim kako se tvoje divno biće u zlaćanom svijetlu vjećnog postojanja smiješi ljepotom tvoje snene zvijezde. Ljubičasto more zajdničkih dana, vremena koje smo olujom ruža zvali iskri kapljicama sreće, kristalima tajnovitog ametista koji smo nosili kao znamen skautskoga voda.
Dok iz urne tvoga životnoga praha uzleće ptica čudnovatih krila i nestaje u oblacima, ja palim svijeću uspomena i u treperavom svijetlu njenog tužnog sjaja naslućujem susret na oblaku jednom, susret tamo daleko u oceanu naših snova, u beskraju neba, u trenutku kada i naše životne svijeće dogore do kraja. Tamo u širinama svemirske duše, a srcu tako blizu, krije se vječnost našeg postojanja, tamo ćemo opet sjediti uz vatru, gledati crveno- plavičastu svijetlost, plam njen osjećati u sebi, gledati nepostojeće boje duša naših i pjevati himnu odživljenom životu u ljubavi i neuništivom prijateljstvu.
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2010/01/epitaf-za-dragog-prijatelja.html
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2010/01/svjeca-ne-zaborava.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen