Anima candida u šapatu Uranije, muze zvjezdane poezije.

Sjedila sam na obali jezera sreće. Bijela golubica je na moj dlan prosipala  zvjezdana slova iz kojih je u treptaju oka izrastao izričaj vječosti. Bio je to trenutak potpunog mira, spokoja i sreće, u drhtajima nebeskih struna osluškivah suptilne note mjesečeve sonate, slušah kako srebrenkasta svjetlost predivnu melodiju svira, nježnošću plesa svjetlosti i sjena moje tužno srce dira i daruje mi harmoniju svemirske ljepote. U tom treptaju oka, nestade strah, ljutnja, tuga i na nebu zasja priviđenje iz drevnih vremena, predivna iluzija sa zvijezdanim dijademom u kosi otvori vrata vrta davnih vjerovanja. U čudesnom trenu zagrljaja nemira i mira, u dodiru noći i dana, u treptaju nebeskoga oka, u času kad mjesec odlazi, a sunce iz tmine izranja, u zadnjem uzdahu tog oproštaja čujem šapat Uranije drevne, muze, kćerke Mnemozine, proročice zvijezdanog kalendara i vidim kako zvijezdano lijepa iz rijeke sjećanja izranja. U Danicinom sjaju iskri tvoje nadahnuće, svitanje je sretan trenuak tvoje uzdignuće. Odlazeći u beskraj budećeg neba ostavlja mi trag ispisan od zvijezdanih slova, trag istine davno prelaman u Kohinoru svijesti i svilenkastim strunama osjećanja osjećaja satkan u moju knjigu od odsanjanih snova.

Na oštrici trenutka su osjećali tuđinu,

nemogućnost bijega iz sukoba dva jezika i oluje ruža.

Misli se zaustaviše u jednom snom, jedinom snu.

Sutra će biti bolje

vjerovali su

i sunce kao da je sišlo s neba.

Prostor je postao zlatan,

a ono danas zatvoreno u iluzije

je umiralo crvenilom budućih dana.

Život im je ponudio pomirenje,

vratio porušeni most povjerenja.

Osluškivali su muziku oblaka koji su dolazili s juga.

Trag sreće, jedini put kojim su mogli krenuti

da ih ne proguta samoća.

Izabrali su daljinu koja nestaje na zapadnom nebu

jer bilo bi teško živjeti bez utjehe,

povjeravati tugu samo mjesečevim mjenama,

čekati seobu ptica kao

jedini znak susreta i rastanaka.

Otvorili su vrata beskraja i

osjetili miris tek procvalih ruža.

Te noći se na njenim dlanovima

rađala neka nova istina,

ista ona koja je bila čuvarica njegova sna.

Ljubav zatvorena u tek nekoliko kvadrata u srcu Europe

proklija zelenilom proljetne šume

i u sjeni tek probuđenih jablanova

opijena mirisom proljeća

ljubav postade istina,

kao znak indijskih žena,

pečat sreće,

tih i neizbrisiv za sve buduće kiše.

Zaustavljeni u snu

zavoljeli su dolazak lastavica,

šum valova oceana snova, oluju ruža

i romor metalne rijeke

na dugačkoj cesti

između juga i sjevera

i ljepotu vječnog sjedinjenja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28667