Mjeseče,
moj sneni ljubavniče!
Sanjajmo noćas u snu sjedinjeni
Noćas me dragane dodirom ne budi
duša moja, tvojim sjajem ogrljena
u nezemaljskom kraju izgubljena
u kraljevstvu ljepote mi spokoj nudi
obasjava me srećom, ljepotom me krijepi,
vatrenim sjajem smo sljubljeni za zlo slijepi.
Mjeseče,
moj drevni ljubavniče
zagrljajem budiš žudnje tijelu znane,
puteve kojima se duša u ovo tijelo vraća
slatkoću postojanja, zagrljaj rijeke ponornice
dok more života nudi okus vrulje slane,
duša moja grli svjetlost tvoga bića
i dotiče želju na dnu mog žića.
Mjeseče,
moj ludi ljubavniče,
zagrli me lavom vulkanskoga sjaja,
plavetnilom nebeske ljepote
zvjezdanim krijesima bez kraja.
Putokaz na zvjezdanim stazama,
na Svemirskom beskraju raskršće,
u nepostojanju trenutak istine mi budi
i bol i radost i ljudski nemir ludi.
Mjeseče,
moj sneni ljubavniče!
Šaputala je Artemida u meni u vremenu koje nazivam olujom ruža, hvala ti na svjetlosnom zagrljaju iz kojeg izrasta moj vječni ljubičasti san!
Čuvarica Lunina hrama, boginja lova i mjesečeva sjaja Artemida me vodila bezvremenom, kristalnim mostom dugina sjaja me odnosila na slavlje Bogova. Tada doživjeh kako blještava na noćnom nebu Selena pleše svoj ples oko plave planete vječno gledajući u Boga sunca koji joj poklanja sjaj. Oni u žudnji za zagrljajem okružuju dan već milijardama godina i bude snove o snazi ljubavi. Beskraj, u kojem trajem trenutkom spoznaje, se, dodirujući moja osjetila, pretvara u novi osjećaj.
Ljubavni ples Selene i Helija osmišljava ljepotu trenutka i govori da je vrijeme nastalo sjedinjenjem svjetla i tame. Mistični i mudri nebeski vranci, čudesnom kočijom nebom jezde i bude usnule zvijezde, da svojim sjajem priststvuju vječnom nebeskom piru. Što vidim i čujem je iluzija koja unutarnjim očima dobija oblike stvarnosti. Vjerovala sam da postoji netko u očima tuđim, nevidljiv mojim očima. Sve ono što naizgled miruje, sada titra i blješti, sve ono nevidljivo iskri zvijezdama mog unutarnjeg neba, sve što mi je nečujno se, čuto mojim unutarnjim sluhom, pretvara u simfoniju sna.
"Sanjam li ja život?" pomislih osluškujući tonove blještavih iskrica dana.
"Tek onaj koji zna sanjati živi život" glas je dolazio iz visine
"Tko si ti."
"Ja sam trenutak"
"A tko si sada?"
"Tvoj sretni trenutak buđenja iz sna."
"Trenutak ne govori i nemože se osjetiti."
"Izašla si iz mračne spoznaje osjetilima i misaono ušla u misteriju vremena. Ovo što sada osjećaš se nemože spoznati vanjskim osjetilima. Ja sam treptaj tvog oka, otkucaj tvog srca, tvoj uzdah i tvoj osmijeh. Uspjela si me dotaknuti svojom misli i nisam se uspio provući neopažen pokraj tebe."
"Ti si granica između iluzije i stvarnosti, u tebi je skriven cijeli moj svijet."
Pred mojim nutarnjim očima se ukaza mladić sa krilima na leđima i petama. Na njegovom čelu je sjajio čuperak kose, a u rukama je nosio vagu. Pružih ruku i poželjeh dlanom dotaknuti pramen.
"Ti si Kairos"
"Da."
"Zašto imaš krila na leđima?"
"Uvijek sam u žurbi."
"Čemu ti služe krilca na petama?"
"Da budem brži od vjetra."
"Zašto pramen tvoje kose na tvom čelu donosi sreću?"
"Samo oni koji me spoznaju u mom dolasku mogu vidjeti pramen."
"Na zatiljku nemaš kose!"
"Oni koji se okreću prema prošlosti nemogu više imati sreće, oni koji me pokušavaju vratiti propustili su pravi trenutak."
"Zašto nosiš vagu?"
"Njome važem bića i ravnotežu između duše i tijela."
Glas je još uvijek dolazio iz visine i prelazio u pjesmu oblaka koja se spajala s tonovima blještavih iskrica svitanja.
"Kakva je razlika između tebe i svijetlosti?"
"Velika i nikakva. Dogodilo se prije svega što vi danas vjerujete da znate, čak i prije onog petnaestog dana u mjesecu Tybi kada je, po Pistis Sofiji, bio dan punog mjeseca i kada je sunce u svom punom sjaju izašlo iz svijetla svih svjetala, dogodilo se iza vrata vremena koja vi još uvijek tražite, dogodio se trenutak iz kojeg je proizašlo sve, trenutak u kojem se rodila ljubav i spojila svijetlo i tamu u vrijeme."
"Je li to veliki prasak?"
"On je tek proizašao iz prvog trenutka."
"Veliki prasak je actus purus."
"Ne, veliki prasak je proizišao iz njega."
"Onda si ti actus purus."
"Ja sam samo sretni trenutak, ja sam vrijeme kome još nitko nije otkrio tajnu."
"Ti si samo djelić te vječne cijeline koju mi svojim postojanjem stvaramo."
"Svaki djelić nosi u sebi sva značenja cjeline. Ti si uspjela ući u superstrune svog postojanja, uspjela si zaploviti beskrajnim morem svoje svijesti i mislima dotaknuti najsitnije čestice iz kojih si stvorena."
"Jesam li ušla u vrijeme prije vremena?"
"Ušla si u trenutak sreće i sada ostani u njemu. Pokušaj pored mračne spoznaje vanjskim osjetilima slijediti i ovu koju sada doživljavaš, pokušaj slijediti svoje misli i dozvoliti im da se sjedinjuju s osjećajem koji pri tome nastaje."
"Ali život je izvan toga, on je tamo vani u mom vrtu, na ulici, u trgovini, u zagrljaju s dragim mi čovjekom, u mirisima i zvukovima prirode, u muzici koju slušamo, u ritmu koji plešemo."
"Doživi to sve drugačije, osjeti to unutarnjim osjetilima, slušaj "gluho kolo" svojih stanica kao što je Bethoven u gluhoći svog vanjskog osjetila stvarao najljepše simfonije i onda ćeš možda jednoga dana u sebi spoznati misteriju vremena."
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008/03/ljubav-i-sretan-trenutak.html
http://dinaja.blog.hr/2008/05/1624807345/ljubav-i-oluja-rua.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen