Anima candida i buđenje u novom snu.

Zaustavih se na rubu bezdana,

uronih u ocean

skoro zaboravljenih snova,

iznenada

veliko more zahukta sjećanjima,

a sunce prosu

svoje dlanove i

pomilova moje tužno srce.

Snovima omamljena

zatvorih oči,

pružih ruke,

dotaknuh sunčanu zraku i

koraknuh u novi dan.

Osjetih treptaje buđenja u sebi, buđenja u novom snu. Otvorih oči. Stajala sam još uvijek na istoj litici. Miris novog sna se izmješa sa mirisom ljeta i ljepotom sunca. Na drugoj strani, u sjeni proteklih dana, vidjeh dječaka očiju boje sna. Njegovo lice bez osmjeha mi još jednom zaustavi dah. Između nas se, kao nepremostiva pučina, razlila tuga ukradenog vremena.
Pogledah u sunce i šapnuh: "Sjeti se dječaće, sjeti se onoga dana kada si došao čela punog osmjeha i uzdrmao oklope moge vječne tuge."
Njegove oči zasjaše sjećanjem na trenutke sreće. Nastavih govoriti glasnije:
"Sjeti se dječaće kako si zatvorio kapije na kojima su vrebali laskavi prodavači lažne ljepote zamotane u površnost postojanja."
Dječak očiju boje sna pogleda u nebo, u isto ono sunce koje se ogledalo u mojim očima. Nepremostiva pučina između nas se uzburka. Pričinilo mi se da daljina postaje veća, a vjetar koji je nosio moj glas sve snažniji.
Zajecah u vjetar:
"Sjeti se dječaće. Sjeti se onoga dana kada si došao očiju punih sunca i vidjeo moje, godinama skrivane, nesigurnosti. Došao si očiju punih snova, a ništa nisi znao o meni, nisi znao da nosim masku sreće na licu iza koje se krila bezgranična tuga, nisi znao da je to samo krinka, koju si ti nježnim poljubcem skinuo i ugušio moje lažne osmjehe."
Dječak očiju boje sna je šutio bolom koji se zrcalio na usnama. Vjetar zaurla stihijom valova te čudesne vode koju je sudbina prosula među nama. Strahovi se pojačaše. Uzburkane kapljice se pretvoriše u kristale kroz koje se nazirala slika ljubavi. Riječ mi zastade u grlu. Urlanje vjetra zamjeni tišina, ubitačna tišina i ja koraknuh u jedno veliko ništa. Iznenada, kao u priči, nebo proplaka svijetlom ljepote i sunčana zraka  pretvori suze sa lica vremena u kristalni most ka onoj strani velike vode.
"Došla si s osmjehom u očima i buketom vjerovanja u rukama, buketom satkanim od skoro zaboravljenih snova, došla si hrabra i ubila strahove, došla si nježna šireći ljubav nad umornim srcem i naučila me da i ja ponovo vjerujem." šaputava svjetlost zatitra glasom koji se pretvarao u tonove sonate od snova.
 Stajali smo na mostu satkanom od mjesečeva srebra, sreća je kapala s neba, a miris te čudesne noći je širio spokojstvo i najavljivao buđenje u novom snu.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27173