Neodoljivi Artemidin zov miluje tišinu u noćnoj tami,
svilenkastim nitima tka mojoj duši ponoćno ruho
božanskim vretenom me u svoje carstvo mami,
u predvremeno, davno postojanje gluho.
Tajna veza, ta kozmička snaga od pamtivijeka traje,
dvije besmrtne duše u vječnom šaputanju nutrine,
njena s biserjem u kosi, oči joj kao jantar sjaje
moja tek zagrljena kristalima tišine.
Na dlanovima njinim iskri san, svjetleći zlaćani prah
postojana i vječna se mjesečevim putima kreće.
Svjetlosni zagrljaj duše njene liječi strah,
tugu zamjenjuje kristalićima sreće.
Osluškujem svjetlost njinu, Boginji molitvu molim
svetost njenog daha struji snom zlatne spirale,
vrtnjom nutarnjeg vretena osjećanja volim,
slutim, zajedno smo niti svijest satkale.
Čuvaricu Lunina hrama molim da mi se snovi vrate,
da mi ih mjesečevim sjajem donese boginja snena,
molim da duša i srce zagrljaj s tijelom shvate,
da ona i ja sretne uronimo u nova vremena.
Da sjedinjene oćutimo Venerine biserne zagrljaje,
da oćutimo ljubavnu ljepotu u titrajima njenim,
da vidimo kristalene oči dok tamom sjaje,
da oćutimo njen trag u dušama snenim.
Unjedrene u vrtlogu kristalnih niti koji čaroliju plete,
herojskim zanosom, tek svjesti znanom zagrljene
slušamo sonatu skladanu od mjesečeve sjete,
Artemida i ja rođenja danom sjedinjene.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen