taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 7. Januar 2011

Anima candida, boginja, vučica, majka, žena u svakoj ženi.





Dobih Jerihonsku ružu na dar onoga dana kada su dlanovi neba razgrnuli veo zle sudbine nad mojim dušogradom. Upravo u tom svitanju je prodavačica cvijeća u svojoj košarici imala i taj zamotuljak, znak ljubavi i vječnoga života. On se nasmiješio, a ja dotaknuh kovitlac uzbuđenja, cvijet uskrsnuća kojemu je Majka Kristova udahnula dušu, a primalje tu ružu polagale uz uzglavlje rodilja za lakoću poroda,sreću djeteta, ostvarenje snova. Cvijećarica se nasmiješila ženom i boginjom sretnog trenutka u sebi i rekla, da to je uistinu cvijet koji ne stari, ništa ne traži , a daruje mnogo. U tom trenutku buđenja, u sretnom trenutku postojanja, osjetih sram, pucanje opne nepostojanja i prestanak samosažaljenja, osjetih kotrljanje i kovitlanje cvijeta uskrsnuća u sebi, osjetih ljubav, a ljubav je iskušenje postojanosti. Mirna u laguni dobro poznatih zagrljaja, sigurna u svojoj nagosti, nevidljiva za znatiželjne, neosjetljiva na požudne, uvijek lijepa u zrcalu istih očiju, sretna u svojim lucidnim trenutcima.
Na obroncima sazrijevanja, u zagrljaju zrelosti, u kolotečini života, u obruču egzistencijalnih strahova, Ljubav stoji na vazi zaboravljenih želja, u treperavosti nepoznatih uzbuđenja, ogrnuta haljama nepovjerenja i traži  zvijezdu izgubljenu u magli  godina, orkanu  sudbine, procesu prelaženja u godine smirenja strasti, nove inicijacije duše.
U ovom svitanju izlazim pod koplja dnevne svjetlosti, podižem pogled k nebu i vičem.
Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog davnog sna. Vidim ljubav, koja gluha kao  zaljubljen tetrijeb, sa znacima starenja luta snovima i nesigurna stoji na vratima mog dušokruga. Otvaram kapije svijesti i ne dozvoljavam joj da postaje tamničar slobodi, da jeca nad ranjenim suncem mladosti. Pred očima srca se prosuo rajski vrt pun mirisa, boja i svjetlosne muzike. Pod drvetom spoznaje sjedi naša pramajka i šapuće mi:" Promjeni obrazac, zaustavi jecaje za suncem mladosti, razotkrij mit koji žene prati tisućljećima, stani pred svoje unutarnje zrcalo i pomiri se sa činjenicom da je vrijeme cvjetanja završilo, ali nemoj pristajati  na tromo vrijeme čekanja kraja bez uzbuđenja, bez žudnje, bez čuđenja i znatiželje. Ljubav, boginja sretnog trenutka, vučica koja bdije nad našom ženskosti, je majka i žena u svakoj ženi. "
Mi smo kćeri Ljubavi i nosimo u sebi Afroditine gene. Mi smo "osuđene" da budemo i ostanemo boginje trenutka u kojem ljubav postaje kruna življenom životu. Osjetimo Jerihonsku ružu u dubini duše, taj čudesni splet sreće, znanja i vjerovanja. Izađimo svijesne sebe i svojih godina pod koplja dnevne svjetlosti, zagrlimo sunčani trag koji će nas uzdignuti na tron koji nam je Magna mater ostavila u naslijeđe, budimo i ostanimo znatiželjene, željne spoznaje, pune čuđenja, budimo ono što jesmo žene sa spletom godina u sebi, sa cvijetom uskrsnuća koji se ugnjezdio nevidljiv, ali postojan, u našim srcima koja nikada ne stare.



http://umijece-vremena.blogspt.com/
http://www.webstilus.net/content/view/10510/65/

Keine Kommentare: