Anima candida u misaoteci Proustiani.

Tvoja blizina je

veliko nebesko more

po kojem

sve moje zvijezde

tvojim tragovima jezde,

a vjetar ćutim k'o

nježne ruke neba,

k'o milovanja tvoja.

Upitah se jednom

tko sam? što sam?

Sad osjećam

da trajem u snu i

tragovima tvoje blizine.

Postajem mekana trava,

volim tvoje korake

i žedna pijem radosne suze neba

i ne dam životu da ugasi,

Tebe, veliko sunce, ljubav,

od tebe sebe u sebi skrivam,

a tebe u tebi volim i

sve što je naše, za tebe i za sebe

u ljubavi snivam.

Gromki i do ovog trena nikad čuti tonovi zatvoriše krug oko nas. Nađosmo se na vratima vremena. Sunčani zraci se razbijaše kroz kristalnu prizmu treperećih struna pred našim očima i zobljavaše prostor- vrijeme u svjetleću kuglu postojanja. Oko nas su lepršali leptiri na trgu cvijeća. Vidjeh pupoljke kako postaju cvijetovi u vazama koje su imale bezbroj strana i tisuće oblika. Poljubih malenog žapca i u njegovim očima vidjeh rađanje dječaka očiju boje sna. Njegove ruke su stavljale drhtave pupoljke u moju kosu. Vidjeh se u vrtlogu trenutka. U kristalnoj kugli se tijelo lomilo pod blještećim zracima i ja vidjeh svoja leđa i profil i zatiljak. Jedino što nisam uspjela vidjeti to su moje oči. Shvatih da je svijet uistinu nevidljiv, da je sve ono što smo vjerovali da vidimo samo iluzija našega neznanja. Našli smo se središtu zbivanja, u točki prividnog mira, na kraju zlatne spirale i gledali smo božjim očima. Jedno veliko svjetlo, okruglo i puno prekrasnih boja se pojavi na horizontu. Zvijezda iz neke daleke galaksije se spuštala k nama. Vječnost i ljepota trenutaka mi zaustavi dah. Sjetih se stare poslovice. "Umire samo ono što je lijepo".
Iznad nas se uzdignu misao vidljiva i snažna. Nebo zapjeva himnu slobodi i životu. U mojoj kosi latice iz oluje ruža mirisaše novim snom. Zvijezda u padu se zaustavi. Trenutak straha potraja kao i misao o strahu. Pred našim očima se prosu fontana svjetla. Raspuknuta zvijezda otvori vrata novom svjetlosnom eonu postojanja.
"Kada jedan elektron zatitra trese se cijeli univerzum" dječakova misao dotaknu moju svijest.
"Koliko svjetova postoji, koliko života imamo?" pomislih.
Odjednom osjetih da nam se misli dotiču. Vidjeh do tog trena neviđeno, moja misao se zrcalila novim snom u očima dječaka. Naše misli se sjediniše u zrcalima svijesti. Ugledah osjećanje osjećaja u zagrljaju sreće. Duše svjetlosti i svijesti zaplesaše svoj nevidljiv ples pred našim očima. Svjetlosna muzika postade slika čudesnih boja, igra duša i njihovih sjena, beskrajnosti i bezvremenosti skupljene u treptaju oka. Putovah vremenom i svjetovima, vidjeh kako se ruše planine, kako rastu rijeke i slijevaju se deltom u beskraj. Oko nas se zatvoriše oceani. Trg cvijeća postade Ada, otok prividnog mira dok je oko nas tutnjao kraj svijeta.
More se razbija o hridine otoka. Jedan galeb kruži nad nama i klikće vječnu pjesmu kliktajem Pitagore:
"Putovat ćemo svjetovima i vremenom, vraćati se uvijek na isto mjesto, razgovarati i nećemo znati da smo to uvijek samo mi".
U zraku se osjeća miris oseke. Sunce tone u vječnost i ostavlja trag sreće prošloga dana u našim osjećajima. Duša svjetlosti se pred našim očima iskri u tisuću boja, misli svih epoha se zgusnuše u jednu jedinu, u vrtlog nebeskog vretena, u šaputavu svjetlost srca, u Animu candidu bez početka i kraja. U spiralnoj dinamici svijesti ostade samo ljubav.

http://zlatni-rez.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2008/02/na-granici-sna-i-jave.html