Anima candida na Adi ljubavi

Tek kada uronimo u tajnovite puteve svoje duše, osjetimo tugu i bol, spoznamo razloge isplakanih suza i odživimo ih srcem, kada sami sebi priznamo počinjene grijehe i oprostimo ih sebi tada znamo cijeniti i zvjezdane šapate drugih duša, ljepotu anđeosko- vilinskog bića u svakom dragom suputniku na ovim zvjezdanim stazama božjega sna i više ništa nije sljepoća i gluhoća osjetila, pustinja osjećaja, nego zelena oaza, osunčani grad, Elizejska poljana na kojoj cvjetaju cvjetovi ljubavi. Još uvijek se rado prisjećam vremena koje nazivam olujom ruža i prepuštam se titrajima latica na kojima lepršaju leptiri moga uzdrhtalog srca. Bila sam putnik kroz vrijeme, pustolov pred vratima sna, tragač za srećom koju sam iz osobnog neznanja naslućivala izvan moga malog univerzuma. Ona malena iskrica koja postoji u svakom čovjeku, Božja iskra ljubavi, mi je bila zvijezda vodilja kroz neprohodne šume strahova. Ona me je izvodila iz prašuma tajanstvenih zvukova besanih noći, uzdizala u bespuća bezvremena i sretno spuštala na Adu, željeni otok mira.

Akordi tuge nas zaglušuju,

krik umiruće ljubavi,

vrisak boli u srcima

jer smo joj rastrgali odoru,

na prsima njenim gnječili cvjetove ljepote,

palili vatru grijeha,

a oči njene su praštale,

oči, dva jezera nebom obojena,

srebrom mjesečine osjenjena,

samo oči su opraštale i

opraštaju još uvijek.

Ti i ja

tugom sjedinjeni,

nekim dalekim,

nevidljivim,

svijetlom zagrljeni.

Iz treptaja njenoga oka,

oplemenjeni trenutkom opraštanja,

koraknusmo koritom rijeke zaborava.

Vjetar je pjevao

o ljudskim čežnjama,

zvijezde šutile o snovima,

kišile su neisplakane suze.

Ti i ja

sjedinjeni u istini rastanka,

oko nas noć,

a na obzorju duše,

tamo daleko iza oblaka,

rađala se svijetlost

okrunjena našim snovima,

koje danas,

u svjetlosnom zagljaju neba sretni,

zauvjek odvojeni sanjamo.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/