taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 7. Januar 2011

Anima candida, la Lupa.







Iz nje niču pupoljci svijeta
iz nje vrije vrelo života
iz nje sreća cvjeta
i tiha sjeta.
Na njenom licu se zrcali osmijeh sunca
u očima se ogleda želja vrhunca
na tijelu iskre zvijezde
u srcu se gnjezde.
Iz njene svjesti se rijeka ljubavi toči
radost iz nje k nama kroči
u njedrima mir sprema
dok svijest drijema.
Iz nutrine njene izranjaju mirne noći
svojim dahom daruje moći,
rasipa života sjeme
i stvara vrijeme.
Postelju meku osjećajima daruje,
u svjetlosti umnog caruje
kroz nju želje plove
i ulaze u snove.
Ona uvijek ka izvoru života teži,
u skutima njinim tajna leži,
kroz svjesnost korača
u srce navraća.
Svjetlosne ću milje čeznutljivo preći
uronit u mirise njena svijeta
u njen zagrljaj mirna leći
da ljubav i dalje cvjeta.




U misaoteci Proustiani, u gradu sanjajućih knjiga na vrhu svjetlosne planine, u tajnom ogrnutoj nutrini mjesečevih mijena, Artemida, boginja, čuvarica Lunina hrama nad kristalnim labirintom svjesnosti i osjećanja osjećaja bdije. Ametista, tkivo ljubičastog sna u nova snoviđenja, u koloplet budnosti slaže, a Damjana šapatom dugina sjaja nad dušom la Lupe u meni bdije. Lupa, majka drevnoga carstva, u carstvu ženskosti svoje mlijeko u svetu krv pretvara i njome davno iznikle pupoljke u kristalne cvjetove oblikuje u qualiu svevremene zrelosti. U vremenu poezije ruža, živjela je budna oka, uvijek spremna da zaustavi tugu, da ublaži bol,  na slavlju osjetila nepozvanog gosta. Nježnim dahom majke ona je grčeve nutrine u valove oceana snova pretvarala, uzburkano more ženskosti u jezero spokoja i mira preobražavala. Bila je nezaustavljiva, neustaršljiva, neumorna čuvarica podsvijesti, spretno je rušila barijere srama stazama emotivnog uma, skidala zavjese predrasuda sa misaone svijesti i bijelom svjetlošću hranila prerastanje u zrelo biće. U toplini duše  ona danas sniva, uvijek osluškujući moje duše šapat. Osjećam još uvijek vučicu u sebi, tu tajnovitu sjenku mojih osjećaja, naslućujem njenog srca bilo, spoznajem snagu podsvijesti u sebi, vidim svjetlost njenog oka u ledenom zagrljaju zaborava drevnih strasti, a onda opet čujem njeno iskonsko zavijanje na vratima srca kada duša moja zapliva u melankoličnom moru. Skrivena u dubini prohujalog vremena, zaštićena u uspomenama na slavlje svih osjetila, ona ni boginja ni žena u meni sanja snove koje svaka žena u svojoj dubini snuje. Na zvjezdanim stazama nutarnjeg neba, u carstvu davno smrznute taštine ostaje tek trag njenih zuba, znakovi davnih previranja kojima je znala suze tuge kristalima sreće okruniti i dozvoliti životu da se kreće stazama duševnog mira ka arhipelagu sretnog postojanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://misaone-slike.blogspot.com/
http://utjelovljeni-um.blogspot.com/2007/12/mudrost-pokreta-mudrost-pokreta-je.html

4 Kommentare:

Safiris hat gesagt…

Ljudska duša je čaroban cvijet
U njoj oitava nebeski svijet
U njoj je splet svih duginih boja
Raskošna haljina neobičnog kroja

Neke vrijednosti stvorili smo sami
Neke su nam usađene i prije rođenja
Pitam se ; čega to Duša može da se srami?
Koja su to neželjna , sebična htijenja ...

Neiskrenost nosi tako težak ram
Iako je ponekad prešutjeti bolje
Laž pronosi suzni okus,slan
I ostavlja za sobom previše zle volje...

Ogovaranje ... čemu to služi ?
Jer već sutra ti ćeš ogovaran biti
Šaputati poskrivećki tko se s kime druži
Odmah zatim od sramote pogled svoj kriti ...

Krađom dobili nismo ništa vrijedno
Jer otuđeno je ono što ne pripada nama
Kako koračati dalje i ne osjećat' se bijedno
Skrivajući lice u crvenilu srama ...

Sebičnost i licemjerje u riječima i dijelu
Kao zmija jezikom siktavo palucati
Znati a sakrivati istinitost cijelu
Jer iskričavost mogla bi i prema nama frcati ...

Ubijati u mislima, ranjavati riječju
Nesavjesnim djelovanjem sudbinu pečatiti
Otimati ljudskost nevinu, dječju
Kako put pred sobom mogli bi pozlatiti ...

Neke vrijednosti stvorili smo sami
Neke su nam usađene i prije rođenja
Potrudimo se barem da Duša se ne srami
Na odlasku ... jer to je samo Doviđenja !

Unknown hat gesagt…

hej, dobro došla SAFIRIS u sretan trenutak, u univerzum mojih vječnih snova.......tvoje pjesmice me već dugo uveseljavaju.......drago mi je da si se odlučila u mom svijetu ostaviti trag.......dubrovčani bi rekli: VESELO, VESELO.......evo ja kličemo VESELO SAFIRIS....i ogovaranje uistinu ničemu ne služi......i trudimo se da se duša ne srami........:-)))

Safiris hat gesagt…

Duša je besmrtna. Besmrtna duša, kozmička energija,Uzašli Majstori,Izvor ... bezbroj naziva za Jedno, a Jedno liječi ako ljudi vjeruju da liječi.

Unknown hat gesagt…

možeš li mi reči draga Safiris čemu služi naše trajanje u ovozemaljskom svijetu...i što je uistinu fizička smrt........zar mi nismo vječni zagrljaj duše i energije.........kristali koji blješte u bezvremenu.......zar nismo i na ovozemaljskim stazama krijesnice koje plješte u univerzumu....s tijelom i bez njega mi ostajemo samo mi.......zar to nije več Pitagora znao?????????...zar nam on to nije ostavio u naslijeđe????????....:-))))