Ova noć je bila puna svjetlosnih dodira, puna sanja koje riječima opisat ne mogu. Pred oknima duše su se rojile nebeske ptice i vodile me bespućem moje duše snene. Moja vječno budna i bujna mašta, me odvela zvjezdanim stazama u zagrljaj nebeskog lutalice, ka mome unutarnjem nebu, da u bespuću snova osjetim tajnu snagu ljubavnoga zova koji sve grijehe i sva neznanja oprašta. Na tom noćnom putovanju sam susrela moje uzdrahtalo svjetlosno prabiće, šaputalo mi je davnu poeziju ruža, izgovarajući nježno zvjezdane riječi budeći u meni nova praskozorja, da u snoviđenjima uvijek zora sviće, da na obrisima dana uronim u život i da mirna srca hrlim novoj sreći. Osluškivala sam razgovor duše i tog tajanstvenog treperavog stvora, slutila da se neka drevna, neotkrivena istina krije na sunačanoj strani moje ulice, da se u svjetlost bezvremena ugnjezdila tajna sjaja anđeoskih dvora, da mi svjetlosno biće šapatom srca daruje zagrljaj koji od nepostojeće tmine brani. Slutila sam nježnost svjetlosnoga daha, lagan mir je obuzimao tijelo, razumjela sam srcem, osjetila dušom što mi anđeosko prabiće zbori, čutila sam snagu drevnog zagrljaja, osjetila u njemu moje biće cijelo, plamene jezike vječne vatre koja sakrivena u dubini duše uvijek latentno i tiho gori. Budila sam ponoćne ptice, da mi mudrost daruju na ispružene ruke, da osjetim snagu kozmičke energije, da zaikri duša svemira na otvorenom dlanu, da spoznam istinu o samoiscjeljivanju i oslobađanju od tajne muke, da sebi i drugima mogu dodirom darovati svu ljubav nebom mi darovanu.
Promatram nebo, osmjehom njegova sjaja me dodiruju iskre iz vječno traženoga grala, da njima umijem dušu, da svetom krvi oplemenim već uzdrhtale snove, da kupka vječne ljubav dirne srce i da svitanje krene s onoga mjesta gdje je noć zastala, da se u snovolovku samo zvjezdana slova i nebeske krijesnice ulove.
slika, Gilbert Williams
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen