Venera se smiješeći polako povlaći sa pijedestala na kojem je iskrila bisere zadnjih dana. Ostaje samo njen blješteći trag u srcima rođenih u njenom zagrljaju. Prisjećam se onog davnog listopada u kojem si mi poklonio osamnaest crvenih ruža, želio skinuti sve zvijezde sa moga neba, zaustaviti našu putanju oko sunca u treptajima sutonske zvijezde. A ja sam se bojala navika, bojala sam se zagrljaja koji je zaglušivao svjetlosnu muziku trenutka. To je bilo davno, a onda su se uzburkale latice kozmičkih cvjetova moga neba i izazvali oluju ruža. Danas, kada Libra polako završava svoju godišnju putanju, pred oknima moje duše iskre slike lijepih uspomena. Stavio si mi na dlan prsten sa draguljem mojega sazviježđa, zagrljajem si želio zatvoriti plavi krug postojanja, hladnim kristalom osvijetliti putanju ka oltaru želja. Osluškuješ li i ti ponekad one davne zvuke bezvremena kojima smo tkali tkivo sretnoga trenutka postojanja. Izgubljeni u vrtnji životnog kotača mi danas živimo na različitim polovima energetske spirale i slušamo muziku Pitagorinih nebeskih sfera protkanu uspomenama koje blješte u galeriji sjećanja. Gledaš li i ti u zrcalima svjesti titraje davne vatre na kojoj smo grijali dlanove promrzle od neke nepostojeće tuge. Činilo nam se da smo živjeli novu odiseju izčekivanja, ali mi se nismo uspjeli vratiti na zelenu Itaku jer nismo izgradili postelju od maslinova drveta. Izgubili smo se u previranjima nekih novih Odiseja koji u sebi nisu zrcalili Homerov stih. Kada zatvorim oči u sjećanjima još uvijek vidim naš ples na strunama vjerovanja u ljubav kojoj nismo znali darovati ime, niti pokloniti svjetlosnu dimenziju trajanja. Vidim naše igre u pjesku i sve one piramide koje smo gradili vjerujući u utopiju izgubljenog kontineta sreće, očekujući da u nama samima zaiskri kristalni grad bezvremena. Safir nam je onda davno donio nesreću, svojom hladnoćom je ugasio zadnje iskre na ognjištu snova. Od svega toga je ostala samo iskra svjetlosti koja grli tminu tuge onog neželjenog rastanka na obroncima zbilje. Prohujali su dani žalovanja, dani tuge i dani opraštanja samo iskra je ostala kao neuništivi znak na čelu iza kojega se još uvijek tinja plamen mladosti i u duši zrcali sliku prvih poljubaca. Mi više ne možemo i ne želimo zavrtiti zlaćano vreteno svilenkastih osjećanja onih drevnih osjećaja kojima smo zaljevli tek procvale pupoljke ljubavi. Galija kojom smo plovili oceanom snova je potonula u oluji ruža, a mi, ti i ja draga moja prva ljubavi smo kao brodolomci izronili na ražličitim pješčanim plažama i umjesto safira, misleći na ljepotu zajedničkog vremena prije kristalne hladnoće, skupljali bisere za nisku nove ljubavi. Moja niska danas krasi oltar života, blješti strunama življene sreće. Što li se dogodilo sa tvojom?
Kolaž satkan od stihova iz zbirke pjesama "Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987.
slika, Josphine Wall
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen