Dok sumrak boji nebo purpurom i sunce slijedeći svoju ekliptiku napušta pozornicu zemaljskog svijeta, nebeska gitara kleše riffove u univerzumu uma, a mjesečina prosipa svoju srebrenkastu kosu noćnom tišinom igrajući se sa kapljicama mora, dvije sjenke nošene valovima njezinih mijena izranjaju na sceni svijeta. Ona, oceanska vila i on, bog nebeskih širina, dvije suprotnosti u zagrljaju vrtloga zlatnoga vretena tkaju sudbine niti svjetskim putnicima. Iznjedreni iz drevnih vjerovanja, iz vremena pokušaja ljudskoga uma da nebeskim i morskim silama odjene odore razumjevanja, oni žive u legendama ispisanim slovima čovjekovih žudnji i želja da olujama i nevremenu oduzmu moć. Zagrljaj dvaju svjetlosnih bića iskri spasenje, snagom svojom smiruje burno nebo i osvijetljava neznanja noć. Na hridinama duševnih moreuza pali luči, otvara kapije ka pučini snova, na svodovima uma iskri putokaze, zrcali na beskraju bezvremena nevidljivom rukom ucrtana sazviježđa. Ona i on sjedinjeni bude svitanja i dušama uznemirenim strahovima od osvete neba daruju novi dan, ljubavlju dvojnosti, energijom utkanom u snagu mjesečevih mijena, vječnim zagrljajem zemlje i neba oni rađaju bisere na spoznajnom žalu i njima kite davni ljudski san. Dva nevidljiva, nečujna, nedodirljiva bića, dvije virtualne duše postaju ljudskih sudbina sjena, treperava, nedohvatljiva istina, vječno stvrajuća životne radosti pjena. Ona i on, zagrljaj duše vremena i nebeskog tijela, bljesak spoznajne munje i zvuk osjetilnog groma, vječni ples svjetlosti i tmine, svevremena igra struna iz koje se rađa cjelina i spašava ljudska bića od sudbinskog sloma. U cvijetnoj galiji života se često susreću stranci, nebeska zrnca i oceanska pjena, kolona svjetlosnih bića iznjedrena iz sedefaste školjke svemirskog uma, dvojna bića sa gozbe bogova, iznjedrena iz Platonovih priča, biserna niska ljubavnoga žara, sreće lanci, kapljice u kojima se u vječnom zagrljaju dvojnosti zrcale muškarac i žena.
Slika, Vatroslav Kuliš
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen