Anđeosko- vilinska prabića su, igrom sudbine, zauzela svoje mjesto u našoj svijeti. Ta čudesna lepršava stvorenja su satkana od svjetlosnih niti našeg malog univerzuma i žive u bumbaku naše spoznaje. Osjećamo ih uvijek kada uranjamo u dubine sebe samoga, čutimo njihovo lepršanje, čujemo šaptavu svjetlost kojom nas prisjećaju na eon iz kojeg su se spustili na zemlju i našim čvrstim tijelima udahnuli dušu. To je bila ona daleka bezvremnost u kojoj su bogovi hodali zemljom i ostavljali tragove svojih koraka na pješćanom žalu spoznaje. Alkemijski trenutak istine, zagrljaj mjeseca i sunca, zemlje i neba, zagrljaj dvojnosti iz kojeg je izniklo cvijeće ljubavi. Titrajuće strune sa početka priče još uvijek u nama žive, leptirići koji oplođuju cvjetove i šire ih nebeskim poljanama naše svijesti. Ljubav, neuništiva energija koja je stvorila univerzum i nas u njemu, tajnovita sila koja izvire sa još uvijek ne otkrivenog izvora oplođuje i rađa svijet pokretom koji život znači. Umijeće pokreta je utkano u spiralnu dinamiku genoma i svojim titrajima sjedinjuje svaki djelić kozmosa u neunišivu cjelinu postojanja. U nama se zrcali univerzum, našim ponornicama teče božja krv, u čelijama žive legende i mitovi, anđeli, vile i vilenjaci, božanstva ovjekovječena zvjezdanim slovima u gradu sanjajućih knjiga, u kristalnom zamku naše duše. Porijeklo života se ogleda u našim zrcalnim neuronima i mi ga nosimo u sebi kao bezvremenu istinu koja zakonom zlatnoga reza dokazuje našu unikatnost i našu svevremenost. Kada napuštamo ovozemaljske staze, kada prestanemo koračati vidljivim pokretima umijeće pokreta nas odnosi u stare svjetove s kojih smo dolutali u ovo ovdje i ovo sada. U tim dnevnom iskustvu dalekim svjetovima nema prostora i vremena, tamo je sve svjetlosna dimenzija vječnosti, tamo su sve zemaljske istine skupljene u jednu jedinu, u univezalnu kozmičku inteligenciju koja se tek na plavoj planeti grana u različita uvjerenja i vjerovanja, u različite izričaje zbog kojih često dolazi do misaonih nesporazuma i osjetilno- osjećajnog sučeljavanja. Elementarni svijet je satkan od titrajućih struna koje skladaju simfoniju mudrosti i slijedeći vrtnju nebeske spirale se kao svjetlosna muzika uvlače u duplu spiralu ljudskog postojanja. Iznjedrena sa drevnog izvora, iz duše univerzuma, kozmička inteligencija se pretvara u stvaralčku snagu ljudskoga uma i ostvaruje izrastanje ovozemaljske inteligencije kojim gradimo kulture, civilizacije i život. Različitost uvjerenja dokazuje snagu ljudske svijesti, njenu moć u trenutku spoznaje, a možda dokazuje da nismo svi sišli iz istog dalekog svijeta na plavu planetu. Možda se u nama zrcale oni univerzumi u kojima smo dozrijevali do svjesnosti, možda se u nama ogledaju tek naslućivani paraleni univerzumu, neke daleke galaksije u kojima smo se družili sa božanstvima iz naših priča. Često se pitam iz kojeg svemira su se na plavu planetu spustili sljedbenici istočnjačke filozofije, iz koje galaksije su ka nama stigli indijanci sa svojim božanstvima, iz kojeg djelića svevremna su dolutali zastupnici ateizma, gdje su sazrijevali gnostici? U kojem trenutku vječnosti su rođeni epigoni koji cijeli život kopiraju tuđa osjećanja i svoje neznanje skrivaju u mediokritetnom zanatsvu nesuvislih stihova u kojima se zrcali upravo ono o čemu pišu, u kojima se ogledaju strune njihove prevrtljivosti, njihovog neznanja i njihovog kameleonskog straha?
Osluškujem šaptavu svjetlost za drevnog izvora i osjećam u sebi simfoniju boja kojom moja svijest boji dan u kojem se budim. Odjevam se odorom trenutka i čutim snagu koja me pretvara u stvaraoca moga vremena. U malom univerzumu se iskre kao vječni kristali spoznaje Platonove ideje, odzvanja muzika Pitagorinih sfera, vrte se Danteovi krugovi odvajajući se iz vrtloga zlatnog vretena spoznaje. Slutim da sam se spustila iz onog univerzuma u kojem vjekuju duše otaca Europske kulture, misli stvaraoca svjetske znanosti, osjećaji tvoraca međuljudske ljubavi. Na mom unutarnjem nebu blješte zvijezde na kojima snivaju božanstva Europske mitologije, u kozmologiji moje svijesti odzvanjaju umilni glasovi sirena, lepršaju svjetlosna bića anđeoskih krila, titraju tonovi vilinskih pjesama i ja znam da u sebi nosim svijet u kojem sam rođena.
Slike, Gilbert Williams, Freydoom Rassouli.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen