U trenutku buđenja u kapljici iskreće snage noći,
u treptaju oka u kojem svemir svoje snove sniva
na grebenu uspomena, titrajućeg uma moći
slutim milinu sjećanja u kojoj duša uživa.
U uzavrelom moru misaonih kapi osjećam sebe,
u zagrljaju pijeska i pjene trag životnog puta,
u svjetlosti vječnoj, simfoniji neba ćutim tebe,
svemirom svijesti, valima snova moja duša luta.
Zvijezde nutarnjeg neba poeziju šapuću
jecajem tišine u svijesnosti zvoni srca jeka,
misli iz titraja duše tkaju kristalnu kuću,
tijelom neumoljivo teče osjetilna rijeka.
U dubini svemirskoga tkiva iskri istina sedam
sedam vranaca vuku svijest po nebeskoj cesti
odnose je u daljine koje tek srcem gledam
spoznaja umom iskri treperave vijesti.
U širini oceana snova budan čuvar Atlantide stoji
zlatnim rezom vidi svaki želje i čežnje znak
zlaćanom spiralom iz snova snoviđenja kroji
misaonoj zvijezdi daruje osjećajnosti krak.
Svijest u kočiji znanja, osjećanja i vrlina
krilatim vrancima spoznaje k izvoru sreće jezdi
da snagom iskrećih kapi duševnih dubina,
ljubavlju zagrljena uskrsne na tvojoj zvijezdi.
Slika, Vatroslav Kuliš
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen