Svemir titranjem zlaćane spirale već eonima zapisuje svoje trajanje u svjetlosnom zagrljaju vječnosti, šapatom zvjezdanoga praha slika svoje lice na dlanu vremena, suzama neba ispire svoje tuge, osmjesima sunca sudjeluje na slavlju rađanja života u njegovim njedrima. U beskraju svoga postojanja, u vrtlogu bez početka i kraja on lebdi na nitima nečeg nepoznatog i u svojoj duši tajnu o svom i našem stvoritelju skriva. Kada u noćima zvijezda padalica promatram njegove nedohvatne skute pričinja mi da na obroncima svjesti prepoznajem siluetu tajnovite ruke koja na smaragdnoj ploči još uvijek kozmičke zakone piše. Što bi gori sad je doli, kolo sreće se u kružnom toku uokolo naokolo oduvijek kreće. Samsara, ta bezvremena ljubavna igra života i čovjeka, se svojom vrtnjom uvijek na početak vraća i vrtlogom nebeskog vretena sjedinjuje sve u jedno, dokazuje da smo mi bili i prije, da nas svemir nikada iznevjerio nije, da smo trajali u svjetlosti dalekih zvijezda, bili zrnca pješčanih pustinja, dašak vjetra iznad surih hridi, kapljice u valovima oceana. Čovječe pazi da ne hodaš malen ispod zvijezda, čujem šapat sa nebeskih visina, slutim istinu tim divnim stihom izrečenu i osjećam titranje zvjezdanoga praha iz kojeg sam satkana. Bez prošlosti i budućnosti u ovom ovdje i sada, u ovoj kapljici vremena se iskri cijela kozmologija. Jedna zvjezda padom dotaknu tišinu i ja u bljesku začuh šaputavu svjetlost kojom nebo dokazuje tu istinu. Postajem sudionik trenutka i u kristalnoj kugli osjećam bestežinsko stanje, spoznajem da tijelo nije čvrsta materija i da tek igrom svjetlosti i sjena, u kapljici svevremena živim privid zemaljskog čovjeka. Uranjam u djelić sebe same i budim se na malenoj planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi, osluškujem titranje vlati trave i šaputavi miris latica ruža i čujem svoj glas kojim sam na obroncima trenutka pozdravljala vilu svitanja. U tom djeliću vremena izrastah u kristalni cvijet u kojem se zrcalila vječnost i još uvijek nedosanjani Einsteinov san. Na platnu trenutka nevidljiva ruka slika grad mojih pradjedova koji je u moju svijest doplovio na leđima prabića koje sam jednom bila. Osjećam kako se zlaćana spirala izljeva u osjećajni vir, kako sjedinjuje zvjezdani prah u alkemijski pir i simfonijom snova otvara vrata katedrale u kojoj sam krštena zemaljskim imenom.
Slika, Hrvoje Šercar
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen