Mediteran je kapija kroz koju odlazimo i kroz nju se ponovo vraćamo na početak snoviđenja. Na hridi vjekuje hram, pored njega idilična uvala ribarskog sela, tišinom dotaknuta tajnovita močvara, putujući cigani, livade pune lavandinih cvijetova, pune mirisa timijana, kadulje, ružmarina i konja, mala kavana i njeni pjesnici i slikari, isprepletene istine, mitovi i legende skupljeni u ovaj trenutak koji traje već milionima godina. Zastadosmo pored hrama i osjetismo dašak mistrala koji već svojim imenom miluje prirodu i rađa klimatske uvjete, jedinstvene i uvijek drugačije od drugih, mistral vjetar Mediterana, vjetar koji se sa mora koritom velike rijeke širi cijelom Provansom i u toj predivnoj oazi, punoj čudesnih boja i mirisa, mjenja raspoloženja, uzdiže ljudske duše u carstvo stvaralaštva. On je deseta Muza koja dotiče pjesnike i piše himne sebi i ljubavi u čast, miluje slikare i sklada simfoniju boja. Ovdje na hridi plešemo s njim, slijedimo njegovu dušu, a on slobodan i sam, kao cvijetna galija, lebdi nad morem i čisteći nebo utire nam put ka srcu zemlje drevnih trubadura. Uskovitlanim laticama tka tepih ispred nas i mi koračamo između iluzije i stvarnosti, plešemo leptirov ples koji nas uvijek sjedinjuje u svjetlosni zagrljaj, u dimenziju istinskog postojanja. Ljubav iznjedrena iz drevnog Apolonovog hrama, ta iz svjetlosti duše izrasla svjetlosna dimenzija, je uvijek tu i tamo, ona gradi nevidljive mostove među ljudima, da stvarnost postaje bezimeni grad na lagunama, naš grad, biverzum u univerzumu, luka smirenja, pješćane plaže, vinogradi, polja lavande, trg mirisavog cvijeća, trg cvrkutavih ptica, život tako jednostavan i lijep.
slika, Vatroslav Kuliš
http://umijece-vremena.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen