Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u spoznaji da nema izgubljenog vremena.

Tek u sutonima, u onoj, od tebe pronađenoj, našoj strani svijeta stvari i događaji prestaju biti svakodnevni, tek kada na nebu zasja večernjica i prospe svoju ljubičastu kosu preko lica odlazećeg sunca ja u sjenci tvoje duše prepoznajem osmijehe u kaosu proteklog dana izgubljene. Volim tvoje poglede koji prodiru do srži i prelamaju se na prizmi svijesti u nepoznate boje onog sanjanog spektra, odsanjane duge kojom se još uvijek uspinjemo do željenog vrhunca nikada zaboravljenih strasti. Tada svjetlost talentom davno umrlog pisca slika impresionističke slike i slaže ih u galeriji uspomena. U purpurnom sunoćavanju uranjam u sobu boje sljeza u sutonima dalekog Combrea i osjećam okuse malenih slatkih Jakovljevih školjkica uronjenih u čaj. Na obroncima svijesti se pojavljuje kolona ljudi iznjedrenih iz moga postojanja i ja, slijedeći Proustov izričaj, prepoznajem sva moja lica u tvojim zagrljajima. Tvoje oči boje davno odsanjanih snova postaju zrcala u kojima vidim prohujalo vrijeme naslikano potezima nevidljivog kista sjećanja. Na platnu trenutka svjetlost imitira davno viđene skice nadrealističke stvarnosti u kojoj smo živjeli prije našeg vremena. Mi još uvijek živimo u obrisima stvaralaštva kvantnoga uma i doživljavamo skokove malenih paketića punih energetskih struna budućih dana.Tek u smiraju svakodnevice, u sutonima dana mi postajemo titrajuće strune koje se teleportiraju u vrijeme u kojem su bogovi hodali zemljom i istovremeno bili tu i tamo, sudjelovali u prohujalom vremenu i ovome ovdje i ovome sada. Kada zadnja sunčana zraka nestane iz vidokruga ja uranjam u svjetlosni zagrljaj svevremena i osjećam moć sadašnjeg trenutka, osluškujem baladu vremena i postajem dijelić cjeline, kapljica, kristalna suza na licu svevremena. Mi živimo u vrulji maštovitosti, dodiruju nas kapljice osjećajno- osjetilnih ponornica u kojima se uvijek budimo u nekom drugom vremenu. Uzdrhtalost duša nam daruje energetske dragocjenosti, bisere skupljene u nisku lijepe prošlosti, dragulje sjedinjene u kristalni zamak stvarnosti. Osviješćeni trenutkom sunoćavanja, mi nošeni oblacima u svjetlosni zagrljaj svitanja, prestajemo tragati za izgubljenim vremenom, u ovom kristalnom ovdje i ovom jasnom sada spoznajemo da izgubljenog vremena nema i da ga nikada nije bilo.

Slika, Jim Warren

http://umijece-vremena.blogspot.com/