taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 7. Oktober 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u zagrljaju velike majke.







U praskozorju rađanja svijeta, u svitanju iskrenja života, u kotaču bezvremana, u treptaju nebeskog oka, iz zagrljaja duše i materije se iznjedrilo sjeme iz kojeg je ka beskraju poletjela žena ptica, velika majka čije srce odkucava sretne trenutke u svakom čovjeku. Treptaj njenih krila pokrenu strune nebeske harfe i bespućem zatitra simfonija univerzuma. Žena ptica savi gnjezdo na litici samsare, na hridi velikog oceana i oslobodi dušu svemira u njenom letu ka vječnosti. Svojim kljunom je raskinula okove čvrste materije i uronila u san nikada dosanjane sebe, u san koji još uvijek traje na svilenkasim uzglavljima ljudskog buđenja. Kanđama svojim je odkidala komadiće, djeliće tmine i propuštala svjetlost u dubine duše bezvremena. Iz suza bola zaiskriše kristali nadanja, zrnca pjeska i pjene iz kojih se rađahu sedefaste školjke, u kojima se rađahu biseri, to tajnovito tkivo probuđene ljubavi.  I letjela je žena ptica, velika majka ljudskosti i ostavljala biserne tragove na stazi svoga puta vremenom. U vrtlogu nebeskog vretena se zaiskriše sretni trenutci rađanja čovjeka u čovjeku, treptaji očiju velike majke koji ne dozvoljavaju povratak u kaos, u bezdan iz kojega je ona žena ptica poletjela da u našim sretnim trenutcima nagovještava pucanje opne svakog novog trenutka. Velika majko, tvoj bezvremeni let eonima porijekla, tisućljećima nastajanja se zrcali na nebu našeg unutarnjeg svemira, iskri zvjezdama padalicama, treperi u paperju tvojih drevnih krila, donosi svjetlo nad svjetlima u gnjezdo svakog sretnog trenutka. Ti draga zvjezdana ptico, ti svemirna majko našega mira, ti preljepa istino ovog svjetlosnog zagljaja koji je iznjedren iz treptaja tvojih krila, ti nam u svakom treptaju našega oka vraćaš ono drevno svitanje u praskozorju života. Osjećam tvoj vječni zagrljaj, osjećam treptaje tvojih krila i prepuštam se tvom letu da u njemu izrastem u čovjeka kojeg si ti svojim rođenjem zamislila, a novoizrastajuća znanost u svemiru našega uma osmislila.

Slika, Vladimir Kush.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

Keine Kommentare: