"Mens sana in corpore sano" /Zdrav duh u zdravom tijelu/ izreka starorimskog satiričara Juvenala nije izrečena u vezi sa sportom, kako se danas krivo upotrebljava, nego je pisac pozivao na zdravo razmišljanje ismijavajući molitve upućene bogovima. Juvenal završava jednu od svojih satira s opomenom koja se ne citira doslovno. Juvenala je napisao, "Najviše što možemo moliti Bogove je da nam podare zdrav duh u zdravom tijelu".
Kao što Juvenal nije rekao da je dovoljno samo zdravo tijelo za zdravorazumno djelovanje tako se danas i poziv na bavljenje sportom i predlozima paušalnih vježbi za jačanje mišića općenito krivo tumači. Baviti se sportom pod svaku cijenu, ne znači obavezno činiti dobro svome tijelu, vježbanjem "po šemi za svakoga" ne djelujemo dobro na našu svijest o tijelu i krivim podatcima opterećujemo um. Pokret je osnova svakog oblika sporta, on u sportu prelazi okvire svakodnevnog kretanja i iziskiva njegovo umijeće. Umijeće pokreta je poticaj pravilnom razmišljanju i usklađivanju tjelesnih djelovanja i duševnih stanja.
Mjerljivo je i dokazljivo da akcioni nivo naših misaonih mogućnosti pokretom raste, a mirovanjem opada. Poznato je da se kretanjem pojačava cirkulacija krvi u cijelom tijelu, pa time i u mozgu. Ipak najvažniji čimbenik za poboljšanje cirkulacije u mozgu je naša misaona energija. Svjesnim sudjelovanjem u pokretima pojačavamo cirkulaciju krvi u tijelu i udvostručavamo njen protok u mozgu. Baveći se nekim sportom mi to ostvarujemo, ali sport je samo dio našeg takozvanog slobodnog vremena. Pokreti koje nesvjesno izvodimo u svakodnevnom životu su mnogobrojniji i upravo oni bi trebali postati izvorom održanja naše životne energije.
Da bi stvarno svrhovito djelovali u svakodnevnom životu, da bi umjeće pokreta postalo dio nas, trebali bi se svjesno pozabaviti svojom proprioceptivnošću, osjetom dubokog senzibiliteta, našim šestim čulom, koje nam omogućava spoznaju našeg postojanja tijelom.To svojstvo je toliko svakodnevno i toliko naše, toliko samo po sebi razumljivo da uopće nismo svjesni njegovog postojanja. Ne zamjećujemo ga i ne razmišljamo o njemu jer je uvijek tu, uvijek u nama kao anđeo čuvar koji bdije nad našim životom, ponornica koja se vraća izvoru, dvosmjerna veza mozak - tijelo - mozak, nečujna izmjena informacija koja u konačnici omogućava naš uspravan stav i svakodnevne pokrete.
Posjedovanjem vanjskih osjetila i iz njih proizašlim osjetima imamo spoznaju o njima. Svjesno i nesvjesno se služimo njima pa o njima možemo i razgovarati. Osjet dubokog senzibiliteta je sakriven u podsvjesno, kao biser u neotvorenoj školjci ljudske svjesne spoznaje.
Krajem 19-og stoljeća je otkrivena i otvorena ta školjka. Biser u njoj je znanost nazvala propriocepcijom, čovjekovim šestim čulom. Tako je bila rješena zagonetka čovjekovog, samo po sebi razumljivog, posjedovanja tjela i postojanja u njemu. Danas znamo da je to samoorganizirajući dinamični proces koji proizlazi iz paralelno djelujućih procesa u različitim sustavima našeg tijela.
Da bi svjesno spoznali osjet propriocepcije i održanja ravnoteže moramo se osjećati sigurni u prostoru u kojem se nalazimo, pa je zbog toga potrebno vježbati snalaženje u njemu. Jedan od bitnih uvjeta za snalaženje je dobra percepcija prostora. Tu sposobnost postižemo vježbanjem koordiniacije rada očiju sa osjetilom za ravnotežu, svjesnom spoznajom tijela i njegovih pokreta te svjesnom spoznajom kretanja prostora u kojem se trenutačno nalazimo ili objekata koji se pokreću pored nas.
To je, naprimjer, svjesna spoznaja brzine automobila u kojem se vozimo ili prilagođavanje vožnji u dizalu te sposobnost određivanja brzine automobila koji nam se približava.
“Kad god bih se tako budio, i moj se duh uzalud naprezao da dozna gdje sam, uvijek bi se sve oko mene kovitlalo u tami: stvari, zemlje, godine. Moje bi tijelo još bilo preukočeno da se pokrene, pa bi po obliku svoga umora nastojalo da pogodi položaj udova, i da po njemu zaključi smjer zidova, razmještaj pokućstva, i tako rekonstruira i imenuje prebivalište gdje se upravo nalazim" Marcel Proust, "Traženje za izgubljenim vremenom".
Proust nas svojim izdiferenciranim jezikom približuje objašnjenju samosvjesti, nijansama duboke osjetilnosti, spoznaje postojanja tijelom i percepcije prostora oko nas.
Hodajući ulicama grada u kojem smo rođeni i odrasli, u okrilju sigurnosti poznatoga, rijetko osjetimo nedostatak ili gubitak osjeta za ravnotežu. Tek izletom u nepoznate predjele ili pri vožnji brodom, postajemo nesigurni. Tu se javljaju strahovi od visine, praznog prostora, zatvorenog prostora, a to je, zapravo, zbog ne posjedovanja pravog osjećaja, gubitak osjeta za orijentaciju. Proprioceptivnim vježbama možemo širiti prostore u kojima ćemo se sigurnije kretati. Zamislimo li centar za ravnotežu kao libelu koja se nalazi našoj glavi, tada pravilnim položajem glave postavljamo kapljicu ulja u sredinu. Glava koja lebdi iznad našeg vrata i prilagođava se svim podlogama i prostorima u kojima se krećemo ostvaruje sama od sebe unutarnju i vanjsku dinamičnu ravnotežu. Misaona veza između stopala i glave sa osjetilom za ravnotežu omogućava nam snalaženje u prostoru.
4- D samopoimanje, četverodimenzionalna svijest o tijelu, uz pomoć proprioceptivnog pamćenja, te uspostavljanje njegove unutarnje dinamičke ravnoteže je put ka umjeću svakodnevnog pokreta.
U univerzumu umno- osjetilno- osjećajnog u nama je pohranjeno i naše proprioceptivno pamćenje. 4- D samopoimanjem mi treniramo i poboljšavamo to pamćenje, svjesnom spoznajom postojanja u svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme mi .spoznajemo da je tijelo cjelina, a ne zbir njegovih djelova i da vježbe ne smijemo djeliti na vježbe vrata, ramena, prsnog koša, zddjelice nego da su moramo u jednu vježbu uključiti cijeli misono- osjetilno osjećajni univerzum.
Sedam vratnih kralježaka kao sedam malenih patuljaka zagrljeni svjetlosnom muzikom uma koračaju stazama našeg spoznajnog druma. Opraštaju neznanje i sretno se smiju, uranjaju u dubinu svijesti i pokretima svojim miluju njenu zlaćanu kosu, dodiruju obronke tijela od stopala do glave. Ponekad tuguju jer zaboravljeni u špilji neznanja, u neosjetilnosti uma odbačeni stoje i naše boli svojim malenim tijelima broje. Opraštaju valovima našeg nutrinjskog mora koje oluje u njihovim odajama bude, opraštaju svima koji paušalnim dijagnozama i sveopćim metodama njima ozdravljenje nude. Dlanovima često osluškujem njihov zov i tada dodirujem njihove strune, budim njihova nebrigom uspavana tijela, budim ljudske duše da svjetlosni zvuci njihovih kralježaka ne zanijeme, da zauvijek ne utonu u Snjeguljicin san. Budim plamen zapretne vatre ozdravljenja, vršcima prstiju otvaram zatvorena vrata njihovih odaja, propuštam u njih kozmičku eneriju i spiralnom dinamikom dlanova ih sjedinjujem sa vrtnjom nebeskog vretena, uvodim ih u vječni ples svemirskih struna. Sedam malih patuljaka mi odgovaraju pjesmom buđenja, sjedinjuju se univerzumom uma, ulaze u galiju spasenja i poput nijemih svjedoka ljudskoga neznanja odlaze u život napuštajući neosjećajnošću umrtvljen spoznajni dok.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Mudrost svakodnevice" str, 43.
slike, Freydoom Rassouli, Vladimir Kush, Magicus.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=4862
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=13763
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen