Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u igri sa Anđelima.

Gdje se nalazi, u kojem treptaju svevremena stoluje veliki Bog?

Kojim tonovima, kojim mirisima, kojim bojama izgovara riječi?

Je li istina da on u svakoj struni univerzuma zrcali sliku lica svog,

da bez početka i kraja nevidljivim postojanjem šapuće o sreći?

Na početku bijaše riječ, riječ koja još nije izgubila svoju snagu,

riječ u kojoj se sve riječi svijeta kriju, koja u svaku dušu ulazi,

riječ ta smiruje, sjedinjuje, ujedinjuje, usklađuje nutrine vagu,

riječ koju anđeosko biće čuje i njenom snagom u svijest dolazi.

Od vremena druženja s anđelima i oluje ruža osjećam u sebi te riječi smisao,

neizgovorena budi nježne titraje osjećajne energije i stvara duše moje mir,

šaputavom svjetlosti dokazuje istine kojie je čovjek srcem uvijek osjećao,

na vratima metaverzuma ispisana zlatnim slovima budi svjesnosti vir.

Uzburkava vrtlog nutrinjskog vretena, osvjetljava nutrinjske zvjezdane staze

poziva na vrtnju nebeskim kotačem, anđeoskim sjajem najvaljuje nebeski pir,

pozaunama srca slavi vjenčanje duše i materije, drhtajima iskri kristalne oaze

grli, dodiruje, miluje i svjetlošću svojom srca smiruje, riješava svaki duševni hir.

Da, to je ona čarobna riječ sa početka priče, riječ u kojoj se krije sudbina ljudi,

riječ satkana od nevidljivih slova, puna titrajućih struna, zlata niti, čestica i vala

nikada izgovorena, nikad napisana riječ koja osjećajnom tišinom sve duše budi

i šapatom svjetlošću vječne vječnost mi dokazuje ono što oduvjek sam osjećala.

Vjesnik neba u čovjeku bdije, u nebitnoj bitnosti sebe iskri sjenu svoje sjene,

u sjećanjima svjetluca, titrajima svojim budi uspmene na davno prohujale dane,

vjekuje u svjetlosnom zagrljaju neba, u oku stražari, krije se iza kristalne zjene,

Anđeosko biće živi iskrama sreće koje su na vratima vremena čovjeku darovane.

slika, Josephine Wall

http://umijece-vremena.blogspot.com/