Zagrljeni svjetlošću mi brojimo otkucaje zvjezdanog sata i šapućemo molitvu kruh naš svagdašnji koja nas sjedinjuje sa žitnim poljima svijesti. Kruh je tijelo moje, vino je moja krv odzvanja u zvjezdanoj muzici univerzuma, glas istine koja nas je sjedinila sa početkom našega vremena. Čovjek uronjen u zagrljaj mudrosti i znanosti, u zagrljaj vjerovanja i ljubavi izrasta iznad svakodnevnih poljana osrednjosti i nektarom zvjezdanoga neba opija tijelo i dušu lakoćom postojanja. U uspomenama se zrcale riffovi svjetlosne muzike uklesani u svijest otkucajima zvjezdanoga sata i udomljuju se u sretnom trenutku postojanja, u ono čudesno ovdje i sada bez čega bi rijeka vremena bila jedno veliko ništa. Bila bi tek prelijepa žena koja svojim dlanovima miluje čelo čovjeka i svojim nježnim prstima u njega urezuje brazde prolaznosti. Vrijeme bi bilo tek zrcaljenje muškarca koji svojim rukama briše kristalne suze sa lica ženskog univerzuma i pretvara ih u dragulje kojima joj kiti kosu. Ali zvjezdani sat plače suzama svetoga Lovre, na našem nutarnjem nebu kristalnim slovima piše poeziju kiše, širi mirise tek načetog života poljanama naše svijest i ostavlja slike sjenki prohujalih trenutaka u zrcalima duše. Osluškujem šaputanje zvjezdanoga praha koji se uvlači u ovaj trenutak spoznaje i osjećam titranje zlaćane spirale vrtloga vremena. Zvjezdani sat u dubini duše odbrojava kapljice izronjene iz zagrljaja duše i tijela i slaže ih u kristalnu piramidu spoznaje u čijem vrhu blješti točka u kojoj se sjedinjuju svi putevi univerzuma. Ulazim u Platoniju svijesti i spoznajem da je zenit života već prošao, da se ekliptika svijesti polako, ali sigurno, približava onoj točki u kojoj će moj zvjezdani sat najaviti novi okretaj samsare, a zvona Platonije pozdraviti novo svitanje univerzuma uma.
Slika, Vatroslav Kuliš .
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen