Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacije duše u noći punog mjeseca.

Polako se dizao mjesec iz tmine predvečerja i skidajući svoju zlaćanu košulju izranjao jasan na pučini nekog još uvijek nedosanjanog sna. Tmurno nebo se nasmiješilo tišinom ljepote. Slušala sam srcem tu nečujnu mjesečevu sonatu, gledala tu čaroliju neba i mjesečinom omamljena osjećala LJUBAV i njenu srebrenu kosu beskrajem razasutu. Stajala sam snena na obali noći, a ljubav je orkanske visove pretvarala u kristalni dvorac obećanja i jašući nebom presvalačila haljinu pružajući dlanove svitanju.Voljela sam taj čudesni san u koji dugo nisam mogla ući, voljela sam Ljubav i njenu blagost, a ona mi se daleka i nježna smiješila svojom ljepotom. Slijedila sam taj osmijeh iz noći u noć i jutrom se s njim opraštala. Do sljedećeg sutona šaputala sam nebu dok se rađao dan i polako nestajao mjesec oblačeći košulju bijelu, krijući se od dana suncem obasjanim.
LJUBAV, ta ljepotica noći, srebrena mjesečina, ta sunčeva nevjerna ljubavnica, srećnaut, sijačica zvijezda, lučonoša tmine, čuvarica osjećajnog hrama, Pegazova tajnovita jahačica, noćima budi nesretnike, poklanja snove lutalicama, oduzima snagu strahovima, a jutrom se, plesom plave ljepotice prevarena, sunčevim zagrljajem zatečena, skriva u bjelini nježnosti pod kopljima dnevne svjetlosti. Bila sam samo pustolov pred vratima sna i sa žudnjom u srcu čekala sutone, da ponovo vidim Ljubav kako napušta rumenu tminu predvečerja i jasna i nježna za mene prostire svoju srebrenu postelju, jašući ka svitanju. Bila samo pustolov pred vratima sna, sa žudnjom dočekivala sutone,  sa željom da još samo jednom, pa još jednom vidim kako Ljubav za mene nebom prosipa svoju srebrenu kosu i poziva me u san.  Snena sam čekala i pružala ruke u veliku prazninu da osjetim, da dotaknem ruku sna, ruku ljubavi, ruku vječne ljepote. Pružila sam ruke i ljubav je kao svjetlosni zagrljaj neba zatreptala ljepotom trenutka i oko mene i moje obitelji zatvorila krug u aureolu sreće. Ljubav ta čudesna svećenica života je polako dojahala mjesečinom u taj alkemijski treptaj oka našeg dugog, predugog nepostojanja.  U noći punog mjeseca, dok su morske orgulje svirale naljepšu sonatu postojanju, dok je drevna Akropola otvarala svoje porte noćnim posjetiocima, ja pustolov pred vratima sna, pružih ruke ka nebu i dotaknuh najvrijedniju istinu, začuh riječi obećanja životu i uđoh u svoj nedosanjani san.

Slika, Gilbert Williams

http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://dinaja.blog.hr/2009/08/1626562701/no-punog-mjeseca.html