Kada uranjam u treperavo tkivo misaonih maštanja osjećam anđeosko milovanje struna svijesti i dozvoljavam duši da odluta u virtualni univerzum davnih snoviđenja. Tada se tijelom pokrene nešto neopisivo, neizrecivo, ali osjetljivo i snažno. Kada pokušam dlanovima dotaknuti svjetlost koja me toplinom miluje osjećam njenu postojanost u njenoj nedodirljivosti, njenu okrutnost u njenoj nježnosti, njenu spiralnu dinamiku u njenoj prividnoj linearnosti. Kada drhtava prolazi kroz vitraže moje svijesti razbija se u mozaik čudesnih boja iz kojih mi se smiješi anđeo čuvar mojih snova i ja njegovim očima vidim sebe razlomljenu u multidimenzionalne slike svijesne spoznaje. Na obroncima iluzija osluškujem simfoniju skladanu od svemirskog tkiva, osjećam kako se kozmička energija u moje osjetilne ponornice slijeva. Drhtava, treperava, niti val niti pjena, iskričava u svom nastajanju, nježna u svom postojanju izronjena iz svemirskih davnina, nevidljiva u svom djelovanju ona izvači zatomljenu snagu iz duševnih dubina. Nečujna i tiha ona osjećajima žubori, vruljom osjećanja vrije, milovanjem svojim tijelo grije, iz titraja njenih izrastaju kristalni duše dvori. Satkana od nevidljivih fotona, čestica koje u sebi tajnu Einsteinovog sna kriju, ona titrajući neutronima pobjeđuje gravitaciju, zagrljajem zaobljuje prostor i stvara svjetlosnu dimenziju svijesnosti. Lahorom sreće tijelo iz neosjećajnosti budi, njime se razlijeva kapljicama svete krvi, uvodi ga u svijest kojom sebe osjeća, dahom svojim mu živost, ljubav i mudrost nudi, zagrljajem svojim postaje njegova, očima tuđim, nevidljiva odjeća. Osluškujem nečujne strune njenog milovanja, titraje zlaćane spirale kojom ona sve moje djeliće u cjelinu sjedinjuje, osjećam zvuk titraja bezglasne kozmičke energije i spoznajem da sam dugo zagrljena nutarnjom tišinom životom koračala, da sam malenom anđelu pri rođenju povjerovala i zaboravila melodiju koju sam devet mjeseci u utrobi majke slušala. Maštajući uranjam u dubinu sebe i osjećam da je kozmička enerija dio meine, da sam iz nje iznjedrena i da me ona nečujna, nevidljiva, nedodirljiva anđeoskom snagom mog svjetlosnog prabića životom vodi.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Svijest o tijelu" str. 85.
Slika, Pablo Picasso.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen