Varijacije ne temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u stihu Ivanovog evanđelja.

Evanđelje po Ivanu, počinje stihom: Na početku bijaše riječ. Koja riječ? Riječ u kojoj se zrcali porijeklo univerzuma. Život Branka Miljkovića, prerano otišlog pjesnika, je rezimiran njegovim stihom: Ubi me prejaka reč! Nema sumnje, riječ još uvijek pokreće bezbrojne mehanizme. Riječ kao hipoteza, tvrdnja, želja, molitva, komanda. Nezamisljivo je, u ljudskom svijetu, neko sasvim gluhonijemo postojanje jer i gesta je riječ i grimasa je riječ, glave su padale zbog riječi, u smrt se slalo jednom jedinom riječi, KRIV. Ružna riječ koju bi trebalo zaboraviti, izbrisati iz vokabulara čovječnosti.

Na početku bijaše riječ, tajnovita, čudesna riječ koja se uzdigla iznad prostor- vremena, riječ koja u sebi sjedinjuje nebo i zemlju, riječ u kojoj se zrcali multidimenzionalnost ljudskoga uma. Riječ dušom zamišljena se zrcali na okomici kojom se uspinjemo ka cilju, na vertikali kojom koračamo ka istini, na ravnini koju kitimo cvjetovima svoga malog kozmosa, ali izrečena se zaobljuje, postaje kristalna kugla svijesti, poprima oblik misaone geometrije koja ne poznaje okomice, vertikale ni ravnine, geometrije u kojoj se ogledaju praznine za koje nemamo ili još nismo pronašli riječi. U riječi se krije nepobitna bitnost njenog sadržaja, u njoj se ogleda misao, osjećanje osjećaja, nepobitna bitnost trenutka u kojem je napisana ili izrečena, nepobitna bitnost duše koja pjesmu klesa, nepobitna bitnost one riječi sa početka priče.  

Riječi satkane od zvjezdanih slova, to je svima dobro znano,

miluju dušu, dodiruju srce, te kristalne kapljice u života rijeci

daruju ljubav, nježan zagrljaj, sve što nam je u životu odano

brane nas od tuge, žalosti i zlobe na putu koji moramo preći.

U riječima pisanim slovima od snova se zbila kozmička pravda

blagoslov neba, odaja mira, zelena oaza ti darovi neba nama

u njima se krije hram ljubavi, oltar života sa kojega sreća pada

njihovom snagom se mržnja, bijes i ljutnja kao trska slama .

Riječi ispisane srcem se rađaju u duši, one ne žive izvan nas

one su kapljice kristalnoga sjaja, dragulji obogaćeni smislom

izgovorene postaju melem, svjetlosna muzika, željeni spas

zaglušuju životne oluje, misaoni buk, spriječavaju srca lom.

Riječi iznjedrene iz dubine bića plešu ples na nebeskom svodu

skladaju simfoniju boja, grade kristalni most, postaju dugin sjaj

šaputanjem zrcale svjetlosni zagrljaj, ogledaju se u duše hodu

izrečene melodijom snova nemaju početak i ne poznaju kraj

Riječ do riječ, ta biserna niska bezvremena koje granica nema,

riječi kao bijele golubice beskrajem lete i u mirnu luku srca stižu.

Ponekada se spuštaju na obale nesporazuma i mijenjaju srž tema,

skupljaju nove bisere iz osjećajnih školjki, novu nisku sreće nižu.

Riječi ispisane bisernim slovima zrcale baladu o ljubavi, života biti,

u dušama ostavljaju trag lakoće, ljepote i toplote srcem srcu dane,

anđeoskim glasom izgovorene postaju lijek tkan od zlatnih niti,

vilinskom pjesmom opjevane ostaju duši, srcu i životu odane.

slike, Salvatore Dali, Marc Chagall 

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/