Contemplatio, latinski prevod grčke riječi theoria što znači razmatranje, duboko poniranje mislima u nešto, zrcaljenje zagrljaja mudrosti i znanosti Kontemplativan je onaj onaj koji razmišlja, svjesno biće sklono poniranju u srž pitanja, misaon.
Aristotel, Platon, Loyola, a poslije njih, u svim epohama, je još bezbroj "majstora opasnog mišljenja" iskusilo "fenomenologiju recepcije", koja je počinjala u trenutku kada je njihovo mišljenje krenulo pravcem privlačenja veće, inicijalno zabrinute, pažnje ka sebi samome. Tako se mišljenje pretvaralo u filozofiju, filozofija u znanost, a znanost je postala osnovna naobrazbe i znanstvenog izučavanja, te tako i čovjekova budućnost. Stari grčki filozofi su misaonim putem dolazili do rezultata na kojima mi danas nadograđujemo naše znanje. Oni su ponirući u srže problema, vježbama takozvanog opasnog razmišljenja, kontemplacijom ulazili u svoj svijet ideja i mislima dozvoljavali da ih uvode u veliki, daleki svijet univerzuma.
Katoličanstvo je kasnije te vježbe nazvalo duhovnim vježbama. Njima se ulazilo u dimenziju dubokog vjerovanja u postojanje Boga kao stvoritelja neba i zemlje. A. G. Matoš kaže: ... u Lojolinim "Duhovnim vježbama" nalazimo najbolje djelo praktične psihologije i najbolju metodu za uzdizanje osobne duševne energije, jer ta duhovna gimnastika nije služila velikom svecu za sterilne ekstaze i kontemplacije, već kao izvor svih energičnih činova...
Kontemplativno iskustvo danas znači nešto drugo, ono nam više ne nameće odricanje od prolaznih dnevnih zadovoljstava u ime vječnog života, nego nas poziva na sjedinjavanje emocionalnog i misaonog u nama. U praktičnom životu to znači kombinaciju estetske svjesti i teoretske spoznaje sebe samoga, poniranje u sebe samoga. Sjedinjenjm misli, osjeta i osjećaja mi ulazimo u čudesne dimenzije poliperspetivnoog osobnog postojanja, spoznajemo univerzum umnoga u nama i pobijeđujemo stoljetnu Descartes- ovu zabludu kojom je odvojio dušu i tijelo. Znanost je izrastala iz kontemplativne misli. Misao je korijen svake teorije, korijen iz kojeg, kao drvo spoznaje izrasta naše razmišljanje i naše znanje. Razmišljanje bez kontemplativne misli, bez poniranja u srž problema je bezpotrebno raspršavanje misaone energije.
Svaki znanstvenik, pokušavajući riješiti neki problem, ulazi u svijet "opasnog razmišljanja" i univerzum njihova uma se uzdiže u stanje kontemplacije. U tom čudesnom stanju uma se nalazi teoretski fizičar dok traži dokaz nekom još nedokazanom zakonu ili matematičar koji rješava neku još neriješenu zagonetku. Univerzum njihova uma je u kontemplativnom stanju, što znači usmjeren ka jednom cilju i sve ostalo u tom trenutku za njih postaje nevažno.
Pjesnik kontemplira cvijet i tada je cijeli svijet skupljen u taj tren preobražen u pjesnika i taj cvijet. Pjesnik "opasnim razmišljanjem" uistinu postaje cvijetom. Njegov um tada vidi taj cvijet poliperspektivno, a misaona slika postaje stih.
Kontemplacija je i logična i misaona i emotivna. Ono što najviše nedostaje današnjem čovjeku je osjećaj sigurnosti, povjerenje u njegove mogućnosti, a to čovjek može postići, jedino sjedinjenjem misaonog i osjećajnog uma, te životom u skladu sa univerzumom.
Čovjek je jedinstveno i neponovljivo, kontemplativno djelo izraslo iz kozmičkih zakona beskrajnosti i bezvremena univerzuma. Ali mi tu izjavu ne shvaćamo ozbiljno jer još uvijek nismo, svjesno, osnovali zajednicu sa univerzumom, a sama želja za uzdizanjem iznad onoga iz čega smo nastali je nerazumna. Nerazumna želja, da, ali ona u nama stalno raste i mi zaboravljamo početak, actus purus, primum mobile, "veliki prasak" i ne razmišljamo o tome da je svako začeće isto tako jedan mali "veliki prasak". Živimo po umjetno stvorenim normama i zakonima socijalne zajednice, neki kradu tuđe misli, tuđa osjećanja trpaju u košaricu svoga neznanja, pričaju posuđene priče, a pri tome dokazuju nepostojanje u odnosu prema zakonima iz kojih su nastali. Nesigurni u sebe i svoje početke oni nošeni željom da se oslobode "običnog razmišljanja" ulaze u daleki svijet istočnjačke filozofije i umjesto da slijede ono kontemplativno u sebi u košaricu svoje svjesnosti slažu jabuke i kruške, prepuštaju se europskoj duši nedostižnim meditacijama.
Moto filozofije kontemplacije je "Misao je srce svake teorije o nekoj teoriji".
Misao održava ili neodržava sebi samom dato obećanje. Snaga misli se krije u sposobnosti plivanja uz rijeku osobnih i tuđih istina. Misao je osnova iz koje izrastaju osjećaji koje pamtimo i pohranjujemo u sjećanje. Pokušajmo spoznati sebe sama, univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama iz kojeg proizlazi sva naša dinamika, sve naše ljubavi i naša djelovanja i kreativnost.
Vježbama kontemplacije mi možemo ostvariti spoznaju o samom smislu života, težiti ka spoznaji njegovog izvora u nama samima i na koncu shvatiti da život ne izrasta iz svijeta u kojem živimo, da se ne krije u aktivnostima koje moramo obavljati da bi preživjeli, nego da izrasta iz treperenja superstruna u univerzumu umno- tjelesnog u nama. Ideal kontemplacije leži izvan granica naše ekonomske, društvene i političke involviranosti, njega susrećemo u sloganu "Nemoguće učiniti mogućim", u utopijama koje prestaju biti utopije, u drevnoj mudrosti naših praotaca, u potencijalima umjetnosti, koji otkrivaju, pronalaze novo, razvijaju mogućnosti i sposobnosti misli i djelovanja, ostvaruju do sada neostvareno.
Pokušajmo slijediti osjećaj Leonarda da Vincia i pokretom kvadrirati kružnicu ili nemoguće učiniti mogućim i Dalievim osjećajem rastopiti vrijeme. Filozofija kontemplacije nam ucrtava put koji nas vodi u neiskustveni svijet postojanja. Slijedeći tu misaonu stazu mi spoznajemo da se utopije doista kriju u nama samima, da je čudesna, tajnovita i vječno tražena Atlandida onaj dio naše duše koju još nismo do kraja upoznali, da se Utopija Tomasa Moorusa krije u našim srcima, da je sanjani Raj misaona dimenzija prostor- vrijeme svijetlost koja nam obasjava moć sadašnjeg trenutka. Kontemplacija je umjetnost izvan granica konvencionalne umjetnosti, estetika svakodnevice, umijeće življenja, kreativnost postojanja, sloboda misli, svijesnost osjećanja osjećaja, sjedinjenje misli i osjećaja u istinu o životu. Misao je srce sadašnjeg trenutka, ljubavni zagrljaj duše i tijela izrastao iz vrtnje nebeskog vretena, spiralna dinamika samosvijesti koja nam dokazuje da naš UM NIJE I NIKADA ne može biti prazan nego je ispunjen najvrednijom energijom univerzuma, energijom svijesnosti o postojanju u svjetlosnom zagrljaju, u dimenziji prostor- vrijeme.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Mudrost svakodnevice" str, 43.
slike, Vladimir Kush, Salvatore Dali.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/
http://dianoetika.blogspot.com/
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=4912
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=27778
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen