Stihovi danas umrle kraljice poezije, princeze čudesnog stiha, TI KOJA IMAŠ RUKE NEVINIJE OD MOJIH BUDI........, samozatajne žene, pjesnikinje revolucije svijesti, morskih valova i malenih srna koje su s njenih dlanova ispijale kozmičku energiju njenog poetskog svemira, nezaboravne Vesne Parun iznjedriše u meni želju da pišem o ljubavi i prijateljstvu. Vesna je otišla u bezvremenost kojoj je, snagom svog izričaja, izgradila panoptikum želja u kojem se, kao voštane figure muzeja Madame Tussauds, kao valovi oceana iznjedreni iz duše slikara Vatroslava Kuliša, danas zrcale naših duša sjenke.
Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:
ima čas kad ljubav i život postanu jedno.
U crnom kamenu može se pročitati san zemlje.
U kapi kiše na listu mrke smokve
svečanost ljeta trajala bi stoljeća
i sunce nikad ne bi silazilo
iza golih smežuranih brda.
U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi
skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.
S njegovim blijeđenjem i mir je zašao,
srce ga ne može graditi iznova.
I misao je nemoćna da ga traži
u mržnji stvari što jedna drugu poriču.
Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo
našim čelom koje je prestalo žudjeti.
Ljubavi, i tebe smo izmjerili
lažnom mjerom poljuljanog svijeta.
U glavi mi je panoptikum želja, kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u orahovu ljusku dok Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Čujem jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i olujno tužno zvono dok nad morem svjetle tri sunca, čudna trodimenzionalnost čovjekove sudbine, ljudska nemogućnost uzdizanja ka beskraju sna. Ljubav zgusnuta u ništa postaje svijesna svoje tragične sunčeve putanje svemirom.
Iznenada iza tame horizonta izranja četvrta svjetlost, svijetlost etičkog postojanja, svijetlo nad svijetlima. Orahova ljuska raste ka tom svjetlu spasenja, ispunja prostor, sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu elipsu, u život tako jednostavan i lijep. Ta mala drama svijesti, proživljena srcem, ta svjesno doživljena bol nas čini "stvaraocima trenutka". Zgnječeni u svojoj boli, pritisnuti bezumnom vrtnjom nevidljivih strahova, često se držimo jedan drugoga, zaprepašteni, nesretni, nesposobni da otpustimo, da oslobodimo, da dozvolimo srcu da diše. Zašto je to tako, je li to možda je zbog straha od prestanka te vrtnje ili je zbog nepresušne brige o samoodržanju naš život izrastao u moralni, idejni i osjećani kaos? Nismo u stanju zgrabiti tvorca sudbine u svoje ruke, ne znamo što treba učiniti. Što nam onda preostaje? Samosažaljenje?
Tugovanje nad životom je kao balada u kamenu. Mnogi tvrde da im život izmiče iz ruku, da ih prijatelji izdaju, da se negdje sklapaju urote, a ne pokušavaju postati svijesni života i njegovih apsurda. Osluhnimo, zavirimo u dubinu sebe sama, zaboravimo na trenutak detalje da nam ne izmakne cjelina, učinimo to sada da ne odživimo život ne živeći ga. Kada spoznamo tu nemilosrdu vrtnju pijane lađe našeg postojanja, vrtnju u kojoj smo izgubili kormilo, tada treba skočiti u ono veliko uzburkano ništa u sebi, u svoju dušu, u kakvoću svijesti o sebi samom. Intuitivnim razmišljanjem pokušati osjetilima i osjećajima, osjetiti osjećanje osjećaja, unutarnju vatru svoga postojanja. To znači, u tom posljednjem trenu prije nego je naša pijana lađa počela tonuti, postati svjestan sebe i drugoga. Zajedno zaroniti u san, roniti, roniti sve dublje, biti svjestan da smo bili blizu tonjenja, blizu potonuću, toliko blizu da smo ga skoro doživjeli, a onda sa osmjehom u suznom oku pogledati u sunce i dozvoliti ljubavi da krene na svoj put oko sunca i doživi svoju sretnu ekliptiku. U "Pobratimstvo lica u svemiru", Tin nam je stihom dočarao taj zadnji krik duše kada se shvaća gola istina i kada se svi sa svima u panici uhvate za ruke. Zašto samo u panici, zašto tek onda kada netko počne tonuti?
Možda se odgovor krije u stihu, u Vesninom "Salto mortale".
" A kad na vrijeme padne rđa i zidine se ispod Srđa utvarna nasite sjaja….." i pod zamišljenom dugom osjetih apstraktno vrijeme, sat u sunčevom sjaju, minute u povjetarcu, sekunde u kapljicama kiše. Kazaljka sunčanog sata nad nama kaplje sreću treptajima te čudesne energije, duginim bojama i vremenom prijateljstva. Pod kazaljkom toga sata spoznah da budućnost ne postoji, ona je tek neprestana opomena o promašenom trenutku, ne proživljenom treptaju oka, nepruženoj ruci, nesaslušanoj boli u neizgovorenoj riječi utjehe PRIJATELJA PRIJATELJU. Vesnina duša je danas odlepršala među zvjezdana slova s kojima se igrala kao dijete s morskim kapima, U svemiru ostade šapat zvjezdane duše koji opominje da ne prestanemo lutati zvjezdanim stazama našeg malog svemira. Hvala ti draga učiteljice poetike poetičnosti sretnog trenutka postojanja, hvala ti da si živjela u vremenu u kojem sam mogla od tebe učiti poetičan izričaj osjećanja osjećaja!
http://dinaja.blog.hr/2009/01/index.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen