Zaustavih se u trenutku buđenja podno planine i začuh u vjetru glas istine.
"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše. Ovdje ćeš pronaći ključ prapočetka vašeg postojanja. Ovdje se sjedinjuje nebesko i zemaljsko carstvo u kojem si rođena."
"Kako ću to osjetiti?"
"Zatvori oči i uši i gledaj i slušaj srcem."
Poslušah vjetar. S vrha svjetlosne planine se k meni spusti neki nepoznati osjećaj.
"Što li je ovo što osjećam?" pomislih
"To vi nazivate anđeosko - ljudsko poklapanje, ali to je dokaz i obećanje u isto vrijeme."
"Dokaz i obećanje?"
"Dokaz da je tvoja misao došla s neba i obećanje da ćeš se kao misao jednom ovamo vratiti."
"Zar je ovo centar univerzuma?"
"Ovo je centar kotača u kotaču svemirskog vremenskog stroja. Ovdje ćeš čuti misli svojih pradjedova i prepoznati dobre duše umrlih očeva."
"To su anđeli."
"Ne, to su vile i vilenjaci, oni su znamenja tvoje prošlosti."
Tražeći vile lutam Mosorom, Biokovom, Velebitom i susrećem začarane vile na Tulovim gredama, zastajem na Crljenim stinama više Brista, u omiškoj klisuri, odmaram se u vrtu Velebitskih vila na otoku Jabuka, a onda putujem do Stubice gdje se, u viru Koritnjaku, vile uvečer kupaju u kamenom koritu.
Kada se zatamni nebo zimskim mjesecima, vidim ih u oblacima, vidim zvjezdanu prašinu i blješteće oči neba, vidim zvjezdanu maglu i u njoj vječno sjajećih sedam Atlasovih kćeri.
"Rođeni u najljepšoj uvali na svijetu, osuđeni da budete na granici između dva neba vi ste sa čežnjom gledali u daljinu izlaza i zalaza sunca, dozvolili ste da tuđi bogovi tutnjaju vašim životima i odlučili ste se za lažni sjaj katedrala kiča. Danas neki od vas traže istinu na dalekom kontinentu klanjajući se mudrosti vama dalekog naroda, klanjaju se mnogorukim Bogovima, vjeruju samoprozvanim stvoriteljima, neki pjesmama čovjeka nazivaju siromahom, osuđuju čovjeka u čovjeku koji je ostao vjeran svojim davnim uvjerenjima." začuh glas vjetra i slika kojoj sam se kao djete divila ukaza se pred očima. Nebo mi je šaputavom svjetlosti odavalo istinu porijekla, zagrljajem nebeskog vretena mi dokazuje da nisam uzaludno živjela.
Na sjevernom nebu sazviježđe jedno iskri svoj vječni ples, treperave zvijezde u kolu sreće kolo sreće tkaju za svako ljudsko biće, svojom igrom pale kozmički krijes, slovima satkanim od nebeskog praha pišu uvijek nove priče. Plejade, sestrice snene, vilinske Ladarice koje nebo i zemlja ljubi, u večerima zimskim daruju beskraju svoj dijamantni sjaj, a onda u ljetnim noćima, u želji da život ljepotu ne izgubi, se spuste u ljudsku blizinu da ljubavi nikada ne dođe kraj, da dokažu, da svijedoče u srcima ljudskim skrio se Raj. U svome spiralnome plesu, izrastaju iz nebeskog vretena, odjevaju halje od pjeska i pjene, vječni svjetlosni zagrljaj tvore, grle ljubav i podanike njene od sutona do predivne srebrenkaste zore. Ritmom plesa svoga dokazuju besmrtnost svemirskoga bila, ne miruju, ne zastaju ne odustaju ni za jedan tren. Iz njih vječno iskri beztežinska, bezvremenska, bezprostorna sila, postojanost u ljubavnoj snazi, u svjetlosti vječnoj dokazuju život njen. Treperave i snene te zvjezdice sjajne, legendom oživljene drevne Plejade, nebeske igračice plesom svojim ponekad ukradu meteora sjaj i kao Ladarice na zemlju spuštaju nebeski cvijet, svjetlosnu muziku utkanu u zvjezdani svijet iz kojeg iskri ljubav i dokazuje u srcima ljudskim je skriven tajnoviti Raj. Čovjek tada sretan, u trenutku sreće, zaboravlja tuge, ka unutarnjem svemiru se okreće, u dubini sebe pronalazi uvijek novi svijet, svijet satkan od niti nebeskog vretena, od niti iz kojih zvjezdane vile tkaju svjetlosni zagrljaj ljubavnoga Raja.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Starčević, Zagreb, 1987.
slike, Freydoom Rassouli, Vatroslav Kuliš
http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/2008/02/sedam-vila-ladarica.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen