Promatrala sam ovu čudesnu sliku umjetnikova sna, uronih u ljubičasti riff i osjetih snagu, tajnovitu energiju koja me je uvlačila u beskrajnost zakona zlatnoga reza i sjedinjavala sa spiralnom dinamikom univerzuma. U dubini svjesti začuh šaptavu svjetlost, Anđeoski glas koji je zvjezdanim slovima duše ispisivao stih. Pjesmica je izrasla na dah, osjetih sjedinjenje mistike i znanosti, osjetih djete u sebi, ono djete koje je nekad pisalo rimu i tražilo sklad. Davni ritam iz vremena poezije ruža se sjedinio sa trenutkom spoznaje. Ova pjesmica mi je dokazala da to dijete još postoji, da su mu dlanovi puni onih drevnih sutona, srce puno uzdrhtalih leptira, a duša puna riffova u kojima se zrcali lakoća postojanja.
Male iskrice u tišini sna nastale,
na zvijezdanom putu malo zastale
zaigrane pred licem slijepe istine
blješte bojama tajanstvene daljine.
Dijete vremena, laganog koraka,
postaje dijete davnih snoviđenja
i traži tajnu drevnoga postanka,
udaljava se od lažnih vjerovanja.
Pruža ruku ka nevidljivom suncu,
na dlanu se zrcali ljepota purpura,
blješti život na sanjanom vrhuncu
u zagrljaju krila treperavih leptira.
slika Vatroslav Kuliš
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/05/iskrice-sna.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen