Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u davno napisanom.

Promatram kako svjetlucaju oči neba i vidim kako ti kozmički cvjetovi stvaraju krugove kojima je Dante osmislio svoju "Božansku komediju". Osjećam da se nalazim na granici između tog dalekog nepoznatog kraljevstva i mog malog unutarnjeg svijeta. Skupljena u trenutak moja svijest pokušava spoznati istinu o meni, o postanku svijeta, otkriti vrata vremena i objasniti mi tko se uistinu krije iza njih u univerzumu moga uma, tko se to šulja iza mojih misli i pretvara ih u slike i osjećaje koje pamtim. Osjećanje davnih osjećaja je upisano zvjezdanim slovima u evanđelje moje duše, u sanjajuću knjigu proživljenih trenutaka, ostalo je svjetlosni trag u uspomenama, vječni svjetlosni zagrljaj sretnoga trenutka postojanja, nezaustavljiva simfonija moga malog svemira.

Zaustavljena u trenutku spoznaje

osjetih one davno zaboravljene treptaje.

Izgovorih riječ ljubav i zavoljeh dan

krenuh do zvjezdane postaje

i zakoraknuh u davno prekinuti san.

Zastadoh na vrhu srednjevjekovnog brdašca

u zenitu ljudske zloće i životne tragedije

okupana istinom mojih snova tvorca

u maglovitom oblaku nepoznate energije,

na strunama svijesti snagom treperavog srdašca,

svijesna trentka ove božansko- ljudske komedije,

naslućujem obrise svog kristalno- osjećano dvorca.

Podno tog vjekovnog snobuđenja

širi se "mare nostrum",

plavi izvor ljepote ljudskog postojanja

utopljen u istini "mare vostrum."

Daleko od sunca, stoji ljepota sama

daleko od tragedije i komedije

u bespuću vječnoga neba širi se tama,

tama tamne nepoznate čarolije.

Snene oči, oči boje moga snoviđenja

snene snom o ljepoti nebeskog odraza

o mraku postojanja i tužnih proviđenja

o ljepotici beskraja zvjezdanih staza,

o ukradenom snu iz sunčanih oaza.

Na granici između dva neba,

u bijegu od požude i straha

osjećajući što ljubav treba

dobri bog sretnoga trenutka,

satkan od zvjezdanog praha

ostavlja trag nježnog oblutka.

Sunce miluje svilenkasti san,

prosipa svijetlo da opet bude dan

a čudesne svjetlucave zvijezde

beskrajem te ljepote jezde

ka kristalnom dvorcu,

tom nebeskog broda pramcu

dodiruju tu usnulu ljepotu

još uspavanu ljudsku dobrotu.

Od zvjezdanog praha satkan

čudesni opsjenar mojega bitka,

kao davni san u istinu utkan,

dobri bog sretnoga trenutka

ubija glas laži sa jezika britka.

Nebeski vranci me beskrajem nose

jezdim kroz novu spoznaju

maglovito polje puno jutarnje rose

kroz kristale te nebeske kose

kroz kapljice sreće

kroz titraje neba

budim se sretna u Aurorinom zgrljaju.

Na portama unutarnjeg svijeta

misao se širi, čuvarica srca

čuvarica proživljenih ljeta,

straža duše moje olujom grca,

iz očiju njenih nova iska frca

to

ljubav me ljubavlju od utvara brani

ljubav ljubavlju moju dušu hrani.

Iz kristalnog dvorca

iz dubine srca moga

tihi se vapaj dušom mojom širi

uzdah sneni uspavanog borca

koji izgovorene laži s istinom miri,

a sjenka duše moje na vagi dobrog boga

dušu i tjelo u vulkanu snova,

ljepotom duševnoga sklada,

ljubavlju vječnom dariva.

Nebeski me vranci beskrajem nose

moji osjećaji ljepotom duše jezde

i titrajima božanske kose

dodiruju jutros već usnule zvijezde.

slike, Vatroslav Kuliš.

http://umijece-vremena.blogspot.com/