Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.
"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši uvijek ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.
Šaputao je Jesenjina dok je beskrajno nebo bivalo sve svjetlije. Imala sam osjećaj da se ljubav, ta čudesna energija, koncentrira i puni sve praznine univerzuma. Činilo mi se da svake noći jedna nova zvijezda zasja na njemu dok su moje misli o nama, ljubavi i životu postajale sve čudesnije. Dani i noći su se redali svojim ustaljenim tijekom. Sunce i mjesec su dolazili i odlazili, igrali su čarobnu igru pred našim očima i potvrđivali da se sve u univerzumu ponavlja nekim prirodnim redosljedom. Koliko je svjetova skriveno u tom beskraju, koliko li života potvrđuje ovaj naš jedini? pomislih Mi se uvijek nalazimo na raskrižju povijesti i budućnosti koja se ispred nas prostire kao dugačka cesta. Odlučujemo se i svakog trenutka krećemo u neku novu budućnost. Taj scenario naših života uistinu potsjeća na interpretaciju kvantne mehanike koja predpostavlja da postoji bezbroj svijetova u kojima se zrcale naše različite sudbine. Prema tome mi smo istovremeno i tu i tamo, mi smo i duša i tijelo, mi smo i val i čestica, mi smo djelić vječnosti i beskraja. Znači li to da mi možda u ovom trenu sjedimo i na vrhu planine i gledamo izlazak sunca, sjedinjujemo se sa zvjezdanom prašinom ili nas na nekoj plaži miluju valovi beskrajnog oceana? Bezbroj naših budućnosti je skupljeno u ovom jedinom trenutku i nitko ne zna što će donijeti sljedeći. To je povijest vremena koju mi sami svojim postojanjem stvaramo i ponavljamo, jer mi smo tvorevina materije kojoj je majka svijetlosti udahnula dušu, mi smo energija koju neki već stoljećima traže izvan sebe.To je poezija misli, ona se ne razlikuje od poezije prirode u koju smo upleteni. Ako je stvarna činjenica da se u univerzumu sve ponavlja, ako smo već jednom bili i ako ćemo još jednom biti i činiti isto što sada činimo, onda bi trebali činiti samo dobro da se samo dobro ponavlja. Mi živimo ulovljeni u mreži vremena u kojoj ćemo trajati beskonačno. Sve drugo oko nas će se možda mijenjati, naša tjela će možda izgledati drugačije, ali mi ćemo i za tisuću godina biti isti. Gledam u zvijezdano nebo i pitam se: Ako u ovom tamnom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se mi zrcalimo u njima kao što se oni možda zrcale u nama? Možda ćemo se u jednom drugom trenutku sretati s našim dvojnicima i postajati kugle, dvojna bića sa početka priče o Bogovima. Možda ćemo doživjeti noć svih noći, noći u kojoj će se otvoriti vrata neba i vidjeti uistinu kako sunce i mjesec slave svoje vjenčanje. Beskonačnost koju tražimo se krije u strpljenju kojim savladamo svaku novu polovicu puta koje je ostala pred nama. Zamak, koji se nalazi u nama samima, je tu na dohvat ruke, ali još pola puta od već pređene polovice je pred nama, pa još jedna polovica od pređenog......Spajam misli Kafke i Zenona u alkemiju sna. Želim osjetiti da je beskonačnost i vječnost u nama samima, u alkemijskom vjenčanju sna i jave, svjesti i podsvjesti. Mi se obrazujemo, čitamo knjige, slijedimo obrasce u znanosti, ali ostajemo zatvoreni u svom unutarnjem ne znanju kao osobe u Leon Bloyovoj noveli. Oboružane, atlasima i rasporedima putova i voznim redom vlakova njegove osobe ne uspijevaju napustiti rodno selo. Slično je Kafka pisao o zametnutim putevima do zamka u koji ni sam nije znao uči, kao što ni Lord Dunsanyev ratnik nije nikada ušao u Carcassone. Jung, otac psihoanalize je u dubini duša tražio zamak u kojem dolazi do alkemijskog vjenčanja između anime i animusa. Anima ženski dio naše duše i animus muški dio svakoga od nas. Sunce i mjesec našeg univerzuma, tamna i svijetla strana naše osobnosti, svijest i podsvijest našeg postojanja. Animus u meni je moja podsvijest koja me ponekada uvodi u destruktivnost i melankoliju. On je nažalost često stranac u mom tijelu, stranac koji je zauzeo zamak i oboružan nekim skrivenim istinama šalje svoje ratnike i osvaja dio po dio moga bića. Jedino misao, to veliko bogatsvo našeg postojanja, to jedino nedodirljivo u nama, postaje snaga održanja, pravilnog djelovanja i obrana protiv tih nevidljivih ratnika. Misao vodi moju ruku prema mojoj kosi, ona upravlja nogom pri hodu zaleđenom cestom, savija i uspravlja tijelo pri podizanju težine. Misao vodi šaku slikara i prste pijaniste, ona kuha kod vrhunskog kuhara, pleše kod balerine, glumi kod glumca, ali ona vodi i u depresiju i apatiju, u nepokretnost i u stanje gdje bol postaje sindrom. Mi učimo i pamtimo misleći, misleći i osjećamo i stvaramo trenutak u kojem trajemo. Tko je uistinu animus? Možda je on tek misao koju još nismo uspjeli definirati? Alkemijsko vjenčanje je pretvaranje misli u osjećaje. Ako u tome ne uspijemo onda ne znamo tko smo, ne znamo od kuda smo došli i kamo želimo krenuti.
Poezija je uistinu svijet u kojem napisane misli bude osjećaje koje pamtimo, mudra misao je jedino što pruža otpor svijetu u kojem je svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Misao ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude ili presude, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih refleksija. Sakrivena u svjesti mislioca, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, neostvareni san, a izgovorena često postaje samo smišljeno i neiskreno nabrajnje pojmova i činjenica. Misaono- osjetilno- osjećajno promatranje sebe samoga je najintimniji doživljaj i prava samospoznaja. No uvijek postoji pritajena opasnost za svakog čovjeka da postane žrtvom tuđih misli. Prava misaona snaga je nešto kao plivanje uz rijeku tuđih misli, a empatično razmišljanje je često znak civilne kuraže. Misliti drugačije je riziko, ali i jedini put do ostavrenja alkemijskog vjenčanja u sebi samome, do ostvarenja snova koje budni sanjamo. Slušala sam, on je govorio tiho, govorio je Jesenjinovim stihom, govorio je poeziju koja se uvlačila u srce i ja vidjeh u sebi sliku LJUBAVI, te čudesne energije koja u isto vrijeme sjedinjuje i razdvaja dva bića. Osjetih iznenada sebe u sebi, njega u njemu, njega u sebi, sebe u njemu.
Tvoja blizina je
veliko nebesko more
po kojem
sve moje zvijezde
tvojim tragovima jezde,
a vjetar osjećam kao
nježne ruke neba,
kao tvoja milovanja.
Upitah se jednom
tko sam? što sam?
sada osjećam
ja trajem u snu i
u tragovima tvoje blizine
postajem mekana trava
i volim tvoje korake
u tragovima tvoje blizine
i žedna pijem kišu te
radosne suze neba
i ne dam životu da ugasi
tebe, veliko sunce, ljubav,
od tebe sebe u sebi skrivam,
a tebe u tebi volim i
sve što je naše, za tebe i za sebe
u ljubavi snivam.
http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/
http://www.webstilus.net/content/view/9276/63/
http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2009_09_09_archive.html
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/05/zrcaljenje-zagrljaja-znanja-i.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen