Varijacije na temu, agonije, ekstaze, inicijacija i seoba duša.

Često u dokonim satima razmišljam o seobi duša, pitam se kojim zvjezdanim stazama hode ti vječni kozmički cvjetovi, kuda putuju ti paketići kvantne energije kada napuste putanju kojom zemaljskim cestama slijede ciljeve svoje svijesti . Postaju li uistinu leptirići satkani od zvjezdanog praha ili se kao lahor ljubavi spuštaju iz svemirskog beskraja i miluju naše dlanove kozmičkom energijom koja nas oslobađa od bolesti i smrtnosti straha. Pitam se da li se ipak reinkarniraju u zemaljskom carstvu punom ljudskosti, ljubavi i slobode ili uistinu postaju anđeli koji nas kao dobra sudbina u lijepe snove o bezvremenom životu odvode. Ponekad osluškujem svjetlosnu muziku svjesnosti i pričinja mi se da čujem drhtaje sičušnih struna koje tkivo univerzuma tvore, naslućujem zvuke simfonije beskrajnoga neba i naslućujem da su odlepršale duše postale sudionicima svemirskog orkestra koji himnu vječnom životu sklada. Kada u svitanjima izlazim sretna pod koplja danje svjetlosti čini mi se da me njihovi dlanovi miluju, da one u treptaju oka zastaju, da suze neba u kristale na vlati trave pretaču, da se cvrkutanjem ptica od noći rastaju, da nektar s neba u mirise cvijeća rastaču. Pričinja mi se da mi one šapuću, zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, zakorači mirna u svjetlosno doba, ponesi sa sobom buket lijepih snoviđenja, koračaj sunčanom stranom ulice života, smiješi se otvorena srca, ljubi dušom koja se mirna i sretna na seobu u bezvremenost sprema. Tada pred mojim očima niču zelene oaze, svijesna uranjam u trenutak buđenja, osjećam dodire dlanova neba i slutim da moju dušu, otišle duše, svojom anđeoskom ljubavi miluju. Nalazim se u kozmičkom energetskom omotaču, moje kvantno polje se zaobljuje i postaje kristalna kugla, maleni mjehurić koji lebdi virtualnim nebom i svojom vrtnjom piše davno započeti zapis, iskri slova za smaragdnu ploču, pali nove zvijezde u svemirskom kotaču. Virtualni svijet je carstvo puno kristalnih cvijetova izraslih iz zagrljaja tkiva svjesnosti i energije snova, seoba duša u njemu vjekuje, svojim putanjama iskri suze neba kojima tuge i tmine u ljudskim tijelima iscjeljuje. U tišini tog beskraja, u milini tog bezvremena, u zagrljaju lepršavih duša čovjek nikada ne osjeća samoću, ne gubi se u tmini osamljenosti jer ga šaputava svjetlost nježnih izričaja, svojim zagrljajem održava u snazi života i postojanosti ljubavi. Seoba duša je drevna priča, satkana od tisuća epizoda, iznjedrena iz vjerovanja, ljubavi i znanja starih i novih Sheherzada, ispričana šaputavom svjetlosti ljudskih sanja, oslikana nitima lijepih snoviđenja.

Slika, Josephine Wall

http://umijece-vremena.blogspot.com/