taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 10. Oktober 2010

Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u vječnom snu o bijeloj golubici.





U vremenu oluje cvijeća, u snovima iz vremena poezije ruža posjećivala me često bijela golubica. Spuštala se u svitanjima na okna duše i kao šaptavi poslanik svjelosti vječne dušu i tijelo u zagrljaj spokoja i sreće sljubljivala. Prisjećam se tih davnih praskozorja, trenutaka kada mi se činilo da nemam drugog izbora nego tek slijediti njen lepršavi let i zvjezdanim stazama u bespuće snova poć. Na oknima duše, na pješćanom žalu oceana snova, na obali bezvremenog mora sam slušala sneno obećanje bijele golubice i vjerovala da će ljubav iznenada u moje srce doć. Sjećam se putovanja ka vrhuncu svijeta, ona bijela zvijezda vodilja, ona tajna mojih snoviđenja, ona svjedog drevnog alkemijskog pira, ona simfonija nepostojećih boja, ona rijeke života vir, ona velika tajna i sva tada ne dosanjana žudnja moja. Vidim još uvijek bijelu golubicu, pticu željenoga mira, vrtnju nebeskog vretena, rajsku pticu, iskru u sretnom trenu, vidim njene oči boje snova, osjećam njen dodir kada mi je mi na dlan onog jutra sletila, moju dušu snenu šapatom pomilovala i svjetlošću vječnom moj život prosvjetila. Izvan mene je tutnjala stvarnost, nedohvatna sudbina me je u naručje dozivala, svitanja divna nisam primjećivala, u lahoru trenutka nisam uživala, sve više I više sam se od same sebe otuđivala. Iznenada u svitanju sudbonosnog dana, golubica bijela ostavi zlaćane spirale trag, u srcu probudi nezemaljski mir, u duši zapali plamen blag i ponese me u svjetlosnog zagrljaja vir. Osjetih buđenje usnulih leptira, dozvolih bijeloj golubici da me kroz život prati, da pali svjetlo kada u duši zavlada tama, da me uvijek na izvor ljubavi vrati, da bude čuvarica moga životnoga hrama. Bilo je to u vremenu poezije ruža, u trenucima oluje cvijeća, bilo je i čini mi se da je uz mene oduvijek, trenutak sreće traje i ljubavi portal duše otvara, treptaj oka pretvara u zvjezde mog rođenja vijek, iskri otok sreće na kojem se duša u ljubavnom zagrljaju zauvijek odmara.

slika, Freydoom Rassouli

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://requiem-ljubavi.blogspot.com/
http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/

Keine Kommentare: