Varijacije na temu, agonije, ekstaze i inicijacija duše u snu ljetne noći.

Na dlanu vremena blješti ljetne noći san, duše srodne se vilinskim glasom dozivaju, svjetlosnim putevima ka svitanju hrle. Zagrljajem mudosti i snova, milovanjem zvjezdanih slova iz legendi drevnih se u noći punoj kapljica sreće grle. Ljudsko tijelo, taj ljubavi hram, u sebi krije svjetlosno biće koje ga u bezvrijeme nosi i u beskraju zvjezdanog neba sebi srodnu dušu traži. Tijelo satkano od zvjezdanog praha, titrajima svojim sonatu od ljubavi sa odom vječne mladosti uvijek uskladi, plesom struna i svjetlosti vječne kristalni zamak duši cijeli život gradi. U toj kristalnoj suzi na licu vremena se susreću anđeosko- vilinska bića ljudskog postojanja, dlanovima svojim kozmičku energiju u život pretvaraju, hrane tijelo svetom krvi, daruju mu svjetlosno odijelo koje ga od nevremena brani. Osluškujem šaputavu svjetlost kojom me, ta čarobna bića, na obećanje dato samoj sebi potsjećaju, romor njihovih glasnica kojim mi dokazuju da ne postoji čvrtsa materija živa, da je sve u meni i oko meine tek vječni ples svemirskog tkiva. Uranjam u san davne ljetne noći osluškujem glasove Titanije i Oberona, smiješim se njihovim svađama iz kojih se samo ljubav iskri, slijedim njihov nezemaljski ples i postajem ona drevna zlaćana nit iz koje je moja sudbina iznjedrena. Čujem priču napisanu rukom vremena, u duši iskre vilinska slova, anđeoske riječi se u svijesti slažu, postaju melem mojoj spoznaji. Iz vilinske šume se smijeh širi, porijeklo života se zrcali u anđeoskom tijelu vječne dobrote, miluju me svjetlosne niti i dokazuju da sam rođena u oazi snova, na otoku vječne sreće. To je vječna škola trenutka, škola koju bi svi trebali proći da osjetimo snagu ivanjske noći, da čujemo vilinske glasove sišle sa nebeskih visina, da spoznamo da je ljubav anđeosko biće koje se rađa u našim tijelima, prabiće koje našu dušu svjetlošću svojom hrani, tijela naša od tuge, nesreće i bolova brani. Budim se sretna u zagrljaju sna ljetne noći, osjećam milovanja tvoja, čutim ljubav je sudbina moja koja se evo jutros zrcali u slici Titanije i Oberona. Da, ljubav je vječni zagrljaj dvojnosti, komplementarnost suprotnosti, vječna igra svjetlosti tmine iz koje se rađa sretan trenutak životne istine.

Slika, Josphine Wall

http://umijece-vremena.blogspot.com/