Jutro miriše nekim meni nepoznatim opojnim mirisom. Nad nama plavetnilo neba i velika bijela ptica koja me je podsjetila na nebeskog orla iz Daneteovog raja. Lovorovo stablo i grm bunike me vraća u vrijeme prije vremena iako je miris koji se širi drugačiji od svih dosad poznatih mirisa.
"Nalazimo se na pupku svijeta." pomislih gledajući kako se iz pepela uzdižu misli i postaju kristalne slike bezvremena.
"Koliko je sati?" upita me pjesnik trljajući oči.
"Sat ustajanja je već davno prošao" odgovorih mu nježno.
"Ovaj san je trajao dugo. Osjećam se drugačije nego inače." reče rastežući se
"Šta misliš koji je danas dan?"
"Čini mi se da sam izgubio vezu sa satima, s redom godina i poretkom svjetova."
Iz kapljica rose sa novoprocvalog cvijeća oko nas uzdignu se oblačić i u tragu sunca mi vidjesmo treperenje poznatih niti neke daleke, ali poznate svjesti. Trenutak vječnosti je počeo svoju igru s nama. Osjetismo vrijeme i prostor u sebi, ali to nije bilo ono dobro poznato jutro u kojem je zidni sat otkucavao šest puta i u kuhinji mirisala svježe skuhana kava. Na granici spoznaje, u svijetu punom poznatih i nepoznatih mirisa, odzvanjali su tonovi neke nove muzike i ja više nisam bila sigurna jesam li budna ili sanjam.
Dobro poznate stvari oko nas, koje smo uvijek buđenjem sretali i svojom sigurnošću im nametali svojstva nepomičnosti, ovog jutra su bile drugačije.
"Jučer sam ponovo poslagala knjige u biblioteci po epohama i knjiga koju sam čitala je sinoć ležala na stoliću pored kreveta. Bila je to zadnje kupljena knjiga "Kreativni univerzum". Na radnom stolu je ostalo otvoreno računalo na kojem sam pisala studiju o pokretu. Njegove knjige su bile naslagane na podu pored fotelje, Ken Wilberove knjige o svjesnosti i holonima.
Na stolu u vazi je mirisao njegov zadnji poklon, buket cvijeća za Valentinovo. Jučer smo slavili dan ljubavi." misao puna slika mi prođe kroz glavu.
Gdje se nalazimo danas? Gdje su nestali svi oni nepomični plodovi naše predodžbe o stvarnosti?
"Sanjala sam divan san. Neznam više točno pojedinosti, ali bio si ti i bila sam ja i bio je neki naš zajednički prostor i neke strane riječi i neki drugi jezik:" rekoh uzbuđeno.
"Pričaj mi" reče on još uvijek pospano
"Znaš li ti šta znači riječ knjiga ?"
Pogledao me začuđeno i reče:
"Svaka ti čast, prerano je za moje moždane vijuge."
No to je, kao i obično, bio izazov za njega. Ustao je i krenuo prema suncu. Njegova silueta je nestala na tren, a onda se iznenada ponovo pojavi pred mojim očima.
"Knjiga je ono što su nekada stanovnici planete zemlja upotrebljavali za trening mozga i oblikovanje misli." odgovori mi mirno.
"Ja sam noćas, u snu, imala knjigu u ruci i ti si je imao i bilo ih je puno poredane u zraku oko nas"
"Kako su izgledale?"
"Različito."
"Znam" reče on mirno " bile su nepokretne i čvrste i pune znakova koji su imali različita značenja"
"Sjećam se da smo upotrebljavali riječ čitanje"
"Da to je glagol iz davnog vremena kojim se sticalo znanje"
"Knjiga koju sam noćas čitala se zvala "Kreativni univerzum"
Pogledao me je iznenađeno. Osjetih njegovu misao u mojim mislima.
"Kreativnost je bio potencijal kojem su samo neki u onom vremenu težili. Bilo ih je izabranih, određenih i njihove misli su ostale kao svjedočanstvo u našim misaotekama." naše misli se sjediniše u tonove koje smo više osjećali nego čuli.
"Mračnu spoznaju daju osjeti, a istinsku spoznaju daje mišljenje. Najprije djeluje osjetilna mračna spoznaja, a zatim na njezino mjesto dolazi istinska osjećajna spoznaja. Osjetila samo klize po površini pojava. Za dosezanje istinske spoznaje potreban je um. Ne uči se očima i ušima nego dušom." osjetismo, u sunčevom tragu koji je padao na nas, simfoniju prošlosti. Da ovo je ono isto mjesto na kojem sam jednom u snu srela tužnog filozofa. Sjetih se plamenih jezika na žrtveniku i starca koji mi je pričao o povijesti njegova grada i o mračnoj i istinskoj spoznaji.
"Demokrit je govorio o mračnoj i istinskoj spoznaji. Ovo što osjetih je bila njegova misao." rekoh za sebe
"Slično misli i mračni Heraklit: "Oči i uši ljudima su loši svjedoci ako imaju barbarsku dušu" pjesnikov glas nadoveže moju sljedeću misao.
Sjedili smo pozdravljajući jutro puno novih boja i tonova. Još uvijek nisam bila sigurna jesam li budna ili je to samo san. Dianine riječi su još uvijek bile u mojim osjetilima. Koje je ovo doba u kojem vremenu se budim, koje vrijeme sam sanjala. Jučer je sve bilo dodirljivo i moje, a danas imam osjećaj i misao, imam ljubav i prekrasan pejsaž u kojem je sve vidljivo i nestvarno u isto vrijeme. Zatvorih oči i misao me povede u njegov zagrljaj. Želja za dodirom posta misaona stvarnost. Njegove ruke na mojim ramenima, usne u poljubcu, treptaj srca, njegov dah, sve je to bilo isto kao i u snu.
"Molim te skuhaj mi kavu." rekoh tiho ne otvarajući oči
"Probudi se ljubavi moja sunce je već davno krenulo prema zenitu" začuh njegov glas. Otvorih oči. Moj bezimeni pjesnik je sjedio pored mene, njegove ruke su bile na mojim ramenima, zraka sunca se spustila na moj obraz, ali prostor u kojem smo se nalazili nije bio onaj iz sna.
"Vrijeme je da krenemo."
"Kamo?"
"U misaoteku, zar si zaboravila da moramo pronaći još neke misli o nastajanju informacija koje nas hrane"
"Jučer smo razgovarali o fiziologiji okusa i zajedno čitali Brillat- Savarina" odgovorih mu mirno
"Čitali?"
"Zar nismo?"
Njegov pogled je odlutao prema horizontu. Znala sam da pokušava sakriti misli da me ne povrijedi, ali još uvijek nisam spoznavala razliku između sna i jave. No njegova misao ipak dotaknu moju spoznaju.
"Čitanje je već davno zaboravljeni glagol, nastao u vremenu između Demokrita i nas."
Koliko vremena je pošlo između jučer i danas? Ponesena mišlju o onome što je Diana jutros govorila osjetih trajanje u sebi. Vremena uopće nema, to je samo neka davno izmišljena iluzija.
"Šta znači davno?"
"To tvoje jučer je davno" osjetih njegovu misao.
"Vratimo se u jučer"
"Iz njega smo otišli tražeći trenutak"
"Je li ovo sada trenutak?"
"Ovo je ljubav, a to je vječno postojanje u trenutku" njegova misao je ovoga puta bila odrešita.
"Zašto onda govoriš o vremenu?"
"Vrijeme je iluzija, a iluzije su lijepe."
Odjednom osjetih trak istine u sebi. Putovanje iluzijama je bio naš davni san. Neka sretna konstelacija zvijezda nas je u sretnom trenu povukla u središte kreativnosti. Spoznah da je univerzum uistinu postao naš dom.
Slika, Gilbert Williams
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/dan-poslije-ovo-zadnje-umiranje-svijeta.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen