Mi nosimo u sebi cijeli svijet, šapuće nam poetika znanosti, mi se zrcalimo u dalekim svjetovima i izgleda kao da smo istovremeno u ovde i tamo, govori nam svjesnost lutajući po novoispisanim knjigama kozmičke spoznaje. Ponekad pomislim pa onda nisam cijela ni ovdje ni tamo, na kojem mjestu svemira sam stvarna, jesma li u zemljasom svijetu tek moje duše sjenka, zrcalim li se u bezvremnu cijela? Što li čini moja duša snena u umu nedohvatnim daljinama, skitali se zvjezdanim stazama ili nebeskom rijekom plovi, sanja li fizičko tijelo koje samo u stvarnosti postoji ili tek misli u svilenkastu mrežu zvjezdanog tijela lovi. Pitanja se nižu, odgovori se sami od sebe nameću i iskre riječi ispisane bisernim slovima snova, slažem ih u riznicu svijesti i njima sama sebi objašnjavam osjećanja nova. Jesam li ovdje ili sam tamo, gdje se krije vrulja osjećaja koji ponornicama osjećanja tijelom teku, tko li prebire po strunama moje unutarnje harfe, tko li svjetlosnu muziku uma stklada, tko u meni zvjezdanu poeziju o ljubavi piše, tko umjesto mene u snovima diše. Oluškujem jecaje tišine u sebi, slušam vrtnju vretena satkanog od Venerinog zlata, čujem otkucaje unutarnjeg sata i pitam se koje vrijeme živim, ovo ovdje ili ono tamo čije kapljice teku sporije od kapljica zemaljske rijeke bez povratka. Osjećam kako me svjetlosna dimenzija odnosi na marginu svijesti, tu na mene čekaju međaši vremena i uvode u hram satkan od niti mudrosti, ljubavi i znanja. U tom čudesnom svetištu, što prozaično nazivamo tijelo, spoznajem da su sva postavljena pitanja iznjedrila svijest o moći sadašnjeg trenutka u kojem se zrcale svi odgovori. Tu u vremeplovu spoznaje vidim prošlost i sanjam budućnost, tu u vrtlogu zlaćanog vretena čujem šaputavu tišinu duša naših praotaca i svjetlucavu muziku pete dimenzije u kojoj se krije tajna našeg unutarnjeg svemira. Da, u ovom čudesnom svetištu je naše duše dom, tu ona na oltaru života održava plamen naše životne svijeće, kroz njegova okna promatramo beskrajnost i bezvremenost nadzemaljskog svijeta, u njegovom kaležu se vrulja svete krvi krije, u njemu smo ono što smo sada i što smo bili prije, anđeosko prabiće koje nas sa nebeskim carstvom povezuje. U hramu satkanom od Venerinog zlata cijeli naš život odjekuje svjetlosnim nitima našeg malog svemira skladana ljubavna sonata.
Slika, Freydoom Rassouli.
http://velika-gala-predstava.blogspot.com/2007/06/velika-gala-predstava.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen