Pišem na računalu i pri svakom novom slovu čujem okidanje njegovih ćelija. U nano sekundama se na zalonu, pred mojim očima, slažu moje misli. Jesu li okidanja neurona u našim glavama “sitno zrno” naše svijesti, nula u Fibonaccijevim brojevima, božje oči u zadnjoj točki zlatne spirale moje misli? Znam da živčane stanice i sinapse u ljudskom mozgu funkcioniraju daleko složenije od pukih prekidača. Ljudski neuroni, poetično nazvani leptiričima u našoj glavi, imaju bogat i dinamičan skup citoskeletnih mikrocjevčica koje svojom spiralnom dinamikom, reguliraju rad sinapsi i grade mrežu naše svijesti.
Postanimo uistinu ono razigrano, luckasto dijete u nama i uđimo u isprepleteni svijet naših mikrocjevčica, lutajmo misaono među šupljim cilindrima čiji zidovi su kristalne rešetke. Taj labirint od kristala je naš citoskelet, bezbroj tih malenih cjevčica se funkcionalno organizira i čini unutrašnjost naših živčanih stanica. Misao se širi i povezuje s citoskeletom i prolazi kroz te male tunele. Pokušajmo brojati nanosekunde u kojima se samoorganizira objektivna redukcija i spoznajmo svijesno njihovu neizračunljivost. Činjenica da naša svijest prima još uvijek izazove iz okoline i povezuje se sa klasičnim poimanjem stvarnosti nam onemogućuje spoznaju o mikrosvijetu naših stanja, a izračunavanje i dokazivanje se prekida u trenu intervencije naše svjesne spoznaje. Svaki puta kada nam se pričini da smo stigli do pravoga mjesta i pokušamo spoznati izvor svijesti, on se izgubi i postane samo ona vidljiva sjenka stvarnog oblika o kojem smo razmišljali.
Uđimo još dublje u svijet iza stvarnosti, u prostor crno bijele boje. Jedan do drugog crno bijela ogledala, pod, zidovi i nebo. Tu se nalazi cijeli naš život u crno bijelim tonovima partije šaha u kojoj nema igrača, nema smišljenih poteza, izračunatog vremena niti prostora u kojem partija traje. Figurice oživjele ritmom naših misli šeću crno bijelim kraljevstvom naših prošlih vremena. Sunčana i sjenovita strana sjećanja skupljena u dvorac koji naziremo u velikom kristalnom ogledalu. Crna kraljica stoji, okrutna u svojoj želji za pobjedom, između nas i sunca koje se rađa na drugoj obali rijeke našega života. Elektronska muzika nam odzvanja u ušima, Pink Floid i tamna strana mjeseca, crna kraljica nam zatvara put ka suncu.
Ona je onaj dio naše sudbine koji moramo sami pobijediti da bi ponovo dohvatili onaj dio djeteta u nama, dio nas koji smo odrastanjem zaboravili. To je ono čudesno svijetlo na kraju tunela kojem trebamo hrliti. To je onaj dio naše osobnosti koji nas je u djetinjstvu vodio parkom i pokazivao nam život u letu pčela i leptira, uvodio nas u zemlju čudesa u kojoj smo vjerovali da životinje, cvijeće i lutke govore i imaju svoja imena, da se odazivaju kada ih pozovemo, da nam odgovaraju na postavljena pitanja. To je onaj dio nas koji smo mi u nama, to sam ja, to si ti, ona, on, mi vi dragi moji prijatelji. O nama samima ovisi koji dio će nas voditi među ogledalima u labirintu svjetla i mraka, među sjenama naše svijesti.
To je misterija o nama samima, misterija isprepletena od misli i osjećaja, misterija koju pokušavam razotkriti i pronaći izvor onog neizgovorenog. Putujući citoskeletom dospijevamo u kristalni labirint naših zrcalnih neurona. Tu među kristalnim rešetkama susrećemo svoj već proživljeni život, svoja sjećanja i svoje znanje, ali tu možemo naslutiti i budućnost. Sjene tada ožive i mi u njima prepoznajemo svoju svjesnu spoznaju.
To je svijet svjetla i sjena, kontroverzna i napadana tvrdnja od strane mnogih znanstvenika, ali mi u tim trenucima spoznajemo da je upravo ta, još neriješena, neizračunljivost ključ, ona tanka nit, kojom će se možda ipak rasplesti misterija nastajanja svijesti i vremena u nama. Misao o tome mi potvrđuje i davno pročitanu izjavu Sorena Kiekegaard- a:
“Uopće nije istina da znanstvenik slijedi istinu, ona slijedi njega.”
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=14983
http://dinaja.blog.hr/
7 Kommentare:
kad spominješ unutarnji svemir, postoji jedan odličan film "Inner Space" :) glumi Denis Quaid, suprug Meg Ryan... odlična metafora filma :)
ah taj unutarnji svemir, u zadnje vrijeme nazvan univerzum uma......to čudesno kristalno zdanje u nama......film sam gledala....odličan je....a metafore?????? one proizlaze iz univerzuma našeg uma jer u u tom beskraju pohranjujemo sjećanja i uspomene iz kojih izrastaju metafore.....one su zrcaljenje našeg života, one nas prate kao sjenke naših duša.....u mom kristalnom labirintu se zrcale sve pročitane knjige, poezija svjetskih poeta, misli novoizrastajućih znanstvenika i ja to sve pokušavam prevesti na moj unutarnji jezik, jezik treperavih leptirića u mojoj glavi...:-)))
Radujem se ponovnom susretu! :):):)
dragi miško dobro došao u moj sretan trenutak.....kao u davna vremena posjetit ću tvoj svijet, ali ovaj puta kao Artemida.....
dinaje više nema...:-)))
evo,objašnjavam na svom blogu da ja nisam Dinaja (neki su nešto pomiješali), samo sam dala putokaz na tvoj SRETAN TRENUTAK :)
Miško mi se javio, on ti je moj najstariji virtualni prijatelj....hvala ti što uspostavljaš vezu između mene i meni dragih ljudi......:-)))
to mi je sinulo da učinim kad sam vidjela na jednom tvom topicu da su ljudi fakat izgubili kontakt, jer više ne pišeše na dinaja.blog.hr...
u tom kontekstu sam ti i ostavila komentar, ne znam jesi li ga pročitala?
Kommentar veröffentlichen