Ljubav je san i java.....

Wyslawa Szymborska je u svojoj pjesmi, "Utisci iz kazališta", gledaoc. Ona nam govori o onome što se događa na kraju predstave, kada se gledalištem zaori aplauz, piše o šestom činu, činu koji nije režiran, o činu koji se odvija na rampi između glumaca i publike. Tada uskrsavaju umrli i klanjaju se rukom položenom na ranu od noža, klanjaju se odrubljene glave, smješe se samoubice. Držeći se za ruke smješe se žrtva i dželat, buntovnik i tiranin. Publika aplaudira, a oni se smješe i klanjaju, na sceni se gazi vječnost vrškom zlatne cipelice, rastjerava poruka obodom šešira, nepopravljiva spremnost da se sutra počne iznova, istinski uzvišeno je spuštanje zavjese, trenutak tišine, a onda žamor, mi gledaoci odlazimo, svatko u svoju dramu, tragediju, komediju, u svoju veliku gala predstavu koju nazivamo Život.
Oblačeći kapute obično zaboravljamo osjećaje koji su nas prožimali proteklih dva sata, ne razmišljamo o liku s kojim smo se identificirali, o riječima koje smo željeli u tekstu promjeniti jer nas je podsjetio na naš život, mi se vraćamo životu kao da se ništa nije dogodilo i nismo svjesni da smo u Talijinom hramu ipak proživjeli katarzu, čišćenje duše, da smo doista kupili trenutke potpunog buđenja, dozivjeli proljeće, spoznaju svojih zatomljenih emocija, strahova, želja.

Ljubav je san i java, ljubav ta čudesna droga, čije je sjemenje pružajući ruku Bog onog davnoga dana prosuo na zemlju. Grijana suncem ljudskoga uma, zalijevana suzama tuge i sreće LJUBAV, niče svakoga svitanja novim cvjetovima. Njeni pupoljci ne poznaju godišnja doba, ne ubija ih hladni vjetar s planine, ni ledena ruke zime, nisu ljepši u proljeće, ne mjenjaju boju u jesenskim maglama, oni su znakovi vječnog ljeta u našim srcima i šarena kulisa velikog svjetskog teatra koji nazivamo život.

Ponekada nam se pričinja da nas je ljubav napustila, da se taj čudesni osjećaj rasplinuo u magli svakodnevice. Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa u nama emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neiživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju.
U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere, ljubav u teatru doista postaje živa, ona nas dodiruje svojim nježnim rukama i mi u tim trentcima doista osjećamo njen izvor u nama samima. Iako nam se čini da smo u teatru samo pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji. Glumac na sceni postaje uljezom u našu samoosjećajnost. On kida lance našoj okovanoj svjesti pa strasti u tim trenucima nahrupe u naš život.
Gledajući teatarske predstave naučila sam trajno spoznavati svoje osjećaje, biti popustljivija prema njima, ali sam usput naučila poštivati i osjećaje drugih. S godinama sazrijevanja sam počela uistinu razumjevati govor moga i tuđeg tijela.
Danas osjećam i mogu usmjeravati procese samoosjetilnosti, samoosjećajnosti, samorazumjevanja i samoodgovornosti u cvjetanje cvjetova ljubavi.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=13537
http://dinaja.blog.hr/