Anđeosko sjeme

Jutros uronih u tišinu srca i osjetih treptaje tonova davne simfonije, osjetih dodir anđeoskog daha, vidjeh ples srodnih srca u zagrljaju neba i zakoračih sretna u to vječno kolo sjedinjenih duša u rajskom vrtu postojanja. Samo sjenka jedna, satkana od tmine nepostojanja, gmizanjem svojim narušava harmoniju ovu, sjenka izgubljene duše otrovom, još uvijek ne poznatim, pokušava svojim smrtnim žalcem dodirnuti ljubav, razrušiti drevne čovjekove snove i na ruinama vječnog vjerovanja u dobrotu čovjeka u čovjeku, sagraditi neke, za nesretnu joj dušu, imaginarne, od neživljenja u zagrljaju sreće, sagrađene dvore. U krošnji svjetske svijesti zrije zabranjeno voće, sjenka tmine osmijehom bez ljudske vrline prosipa nad snene duše praiskonski grijeh i zadovoljno sklupčana, u svom zmijskome gnjezdu, čeka na osvetu neba, na njihovo izgnansto iz perivoja snova. Ali dobra sudbina, vrijeme u veo sretnoga trenutka odjenuto, anđeosko sjeme sa izvora drevnog uvijek novim snoviđenjem diše i lepršavim zagrljajem svjetlosti davne novu sonatu srca srcem čovjekovom srcu piše. Roji se sreća oko ljudskih duša, leptirići sneni donose uvijek novo, uvijek postojeće, vječno i bezvremeno ljubavno sjeme, a vjetar davnim snoviđenjem puše, grli svjetlošću svojom i uvodi ljudske duše u ono tajnovito, rastopljeno Dalievo vrijeme, u svjetlosnu dimenziju snova, u postojanje bez zmijskog otrova, bez prokletstva sa početka svijeta. Vjetar šumi davno slušanu baladu, riječi sjedinjene u poeziju snenu, u pjesmu vječnom svjetlosti zagrljenu, pjesmu izraslu iz srca, pjesmu o ljubavi dva malena leptira, pjesmu koja osjećajem satknim od svilenkastih niti, tog  vječnih snova tkiva, anđeosku pjesmu koja svjetlošću svojom i sjemenkama sreće nježno ljudsko srce dira.

http://dinaja.blog.hr/