Dogodilo se daleke 2008- godine na današnji dan. Sveti Nikola je umjesto šarenih bonbona donio sunčani trak nade u naš život. Tihovali smo jer ti je bolest ukrala glas. Napisah ti pismo.
Rekao si mi jedne noći našeg naglog ljeta da je pored tebe prolazilo mnogo mladih žena, nježnih žena, lijepih žena ostvaljajući na tvojoj koži tragove, male zareze slične fjordovima o koje još uvijek udaraju valovi sjećanja.A onda sam došla ja ruku punih žutih leptirica koje si ti te čarobne noći oslobodio iz okova srama.
Dianina duša u tebi je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i geofizika ima svoju dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
jednoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu
trenutak će tada postati vječnost. muzika tvojih riječi je dodirivala srce.
Zrak je mirisao na kišu, a ja sam tražila oslobođenje još uvijek ne znajući da sam godinama prolazila pored ljepote ne dodirnuvši je. Šaputao si,
Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time
i ja razumjeh Hesse- ovu pjesmu i zavoljeh sve moje prošle tuge koje su me donijele u tvoj zagrljaj. U tvojim rukama osjetih ostatke djeteta u sebi i spoznah da sam za sve tuge bila sama kriva, da godinama nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami. Iznenađena zorom poslije sparne noći ponavljah tvoje ime kao da je izmišljeno samo za mene. Ugledah, nakon dugo vremena, sliku mog opuštenog lica u Zdencu povjerenja. Urezana sunčanim strijelicama u koru tvoga glasa osjetih kako toplina odleđuje zaleđenu rijeku mojih dlanova. Godinama sam u svijetu užasne ravnodušnosti tražila nježnost i toplinu osjećaja u ljubavnim pjesmama, putovala s pjesnicima kroz život, bila s njima prijatelj. Proljeća su se događala sa stablima, ružama, pticama i rijekama. Toliko toga se rađalo oko mene, bez mene, do zadnjeg ljeta kada sam u dubini tvog imena vidjela kako nestaje uzaludnost, osjetila povjerenje u tvoju postojanost i ja otvorih vrata novom životu. Govorio si pjesmu zajedničkog prijatelja,
Ne guši krik poljubcima
pusti glas
neka misle da rađamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
do dna...
Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz u oluji snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra i skinuše sjenu straha s kormila i ja okupah ostatke želja u Zdencu života. Osjetih te kao rastopljeno sunce u sebi i cvijet jedan planu za sve ono što je ostalo u tami, za sve što nije cvalo. U jednoj ruži danas cvjeta mnoštvo prošlih, ne otvorenih, pupoljaka. Iz ljubavi s ljubavlju danas te osjećam kao sunce i svjetlost na dlanovima, danas te samo volim jer ti si moja istina o životu.
Dobro došao kući dječaće očiju boje sna.
samo Ja
Dianina duša u tebi je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i geofizika ima svoju dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
jednoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu
trenutak će tada postati vječnost. muzika tvojih riječi je dodirivala srce.
Zrak je mirisao na kišu, a ja sam tražila oslobođenje još uvijek ne znajući da sam godinama prolazila pored ljepote ne dodirnuvši je. Šaputao si,
Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time
i ja razumjeh Hesse- ovu pjesmu i zavoljeh sve moje prošle tuge koje su me donijele u tvoj zagrljaj. U tvojim rukama osjetih ostatke djeteta u sebi i spoznah da sam za sve tuge bila sama kriva, da godinama nisam dozvolila suncu da mi cvijeće smami. Iznenađena zorom poslije sparne noći ponavljah tvoje ime kao da je izmišljeno samo za mene. Ugledah, nakon dugo vremena, sliku mog opuštenog lica u Zdencu povjerenja. Urezana sunčanim strijelicama u koru tvoga glasa osjetih kako toplina odleđuje zaleđenu rijeku mojih dlanova. Godinama sam u svijetu užasne ravnodušnosti tražila nježnost i toplinu osjećaja u ljubavnim pjesmama, putovala s pjesnicima kroz život, bila s njima prijatelj. Proljeća su se događala sa stablima, ružama, pticama i rijekama. Toliko toga se rađalo oko mene, bez mene, do zadnjeg ljeta kada sam u dubini tvog imena vidjela kako nestaje uzaludnost, osjetila povjerenje u tvoju postojanost i ja otvorih vrata novom životu. Govorio si pjesmu zajedničkog prijatelja,
Ne guši krik poljubcima
pusti glas
neka misle da rađamo se
neka misle da umiremo
udahni me
svu me udahni
do dna...
Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz u oluji snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra i skinuše sjenu straha s kormila i ja okupah ostatke želja u Zdencu života. Osjetih te kao rastopljeno sunce u sebi i cvijet jedan planu za sve ono što je ostalo u tami, za sve što nije cvalo. U jednoj ruži danas cvjeta mnoštvo prošlih, ne otvorenih, pupoljaka. Iz ljubavi s ljubavlju danas te osjećam kao sunce i svjetlost na dlanovima, danas te samo volim jer ti si moja istina o životu.
Dobro došao kući dječaće očiju boje sna.
samo Ja
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen