taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Samstag, 17. Dezember 2011

Ljuvena blizina...





Sunoćavalo se. Baršunasti kobalt neba se pretakao u mjesečev sjaj i uranjao u odaju sreće. Tišina je titrala zvjezdanim prahom i grlila obzorje zapadajućeg zlata. Ti si sjedio za radnim stolom i razbijao tišinu tipkovnicom kojom si pretako svoje misli na zaslon računala. Sjedila sam na divanu i listala da Vincievu monografiju i osluškivala tvoje misli brojeći otkucaje slova kojima si rečenicama darivao smisao. Zidni sat je šaputao odu protočnosti vječnosti, crno- bijeli mačak je spavao kraj mojih nogu, a meni se pričinjalo kao da se vrijeme zaustavilo u očima Mona Lise koja mi se smiješila neotkrivenom tajnom renesansnog umjetnika. Slijevanje dva lica u jedno se zrcalilo pred mojim očima. Je li to znakovlje dvojnosti Leonardove osobnosti ili ipak pretakanje njegove ljubavi koju je osjećao duboko u sebi. Što li krije taj osmijeh?, pomislih glasno. Prišao si mi prekidajući pisanje i gledajući prelijepo lice petstoljetne dame šapnuo, tišinu nutarnjeg neba. Uronih u dubinu njena pogleda i osjetih snagu ljubavi. Osmijeh je bio zarazan, obgrlio me je nježnošću ruke koja je svoje osjećanje slila u neprocijenjivu vrijednost svevremena. Mističnost tog trenutka se kao zagrljaj vječnosti širila oko nas. Pogledah u tvoje oči i vidjeh animu candidu kako izranja iz dubine oceana snova i ovija svoje strune oko moga srca. O čemu pišeš, upitah da ne odam uzbuđenje koje osjetih u staničju žudnji. O pretakanju jedne duše u drugu, o neminovnoj sličnosti osmijeha pri ljubavnom činu, o suglasju žudnji odgovorio si vraćajući se stolu. Ostala sam sama, po meni pada sitna prašina vremena, a u prostore mojih misli ulaze pauci.  Ziblju se na vjetru i proviruju kroz moje oči....strah me je..dođi, vidjeti ćeš...sve je pjesak i pjena...šapnuh Kaštelanov stih želeći da tvoj zagrljaj postane nevidljivi ali osjećajni veo ljuvene blizine. Ugasio si računalo i donio čaše u kojima se zrcalilo božansko piće. Ispijali smo nektar sazrio na obroncima tvoga djetinjstva, slušali Nat King Cola, smiješili se i predavali plamenim jezicima ognjila ljubavi.




1 Kommentar:

Anonym hat gesagt…

Prekrasno....ostala san sama po meni pada sitna prašina vremena a u prostore mojih misli ulaze pauci....oni se ziblju na vjetru i proviruju kroz moje oći,,,Strah me je...dođi ..moramo stići na obalu prije zore...to je potok..preskovi,,,dođi ..vidjećeš tamo je samo..pjesak u pjena..pjesak i pjena!!!!xy-.