Ubi luce pauca...

Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti. Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, koji je bio dan punog mjeseca, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju, snagom za koju do tada nije postojala mjera. Sunce je izašlo iz svjetla svih svjetala, iz prve i zadnje misterije univerzuma. Bogatsvo boja, zemlja u kojoj je ništa i sve, bog nad bogovima, mjesto istine gdje nema ni muškarca ni žene, ničega do svjetla. To je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan, dupla priroda bića nad bićima, svjest njegovog postojanja u nama samima i iz njega nastajuća duša univerzuma. Svjetlo nad svjetlima ogrnuto neznanjem nastajanja i znanjem postojanja, arhetip našeg početka, najsnažnije biće, simbolika časnosti misterije koja živi u neizgovorenom i neimenovanom, tjelesnost neba, tajnovitost vječnog izvora istine. Ne heroina sudbine, nego učiteljica misterije, svjetlost još uvijek potvrđuje postojanje neznanja, ali ne zalijeva i ne hrani sušu opustjelog srca. Izašla iz tame, prekoračivši vrata vremena ona dotiče tek misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i imenuje ih vladarima tijelom, boji njihove puteve vidljivošću spoznaje. To je prastara mudrost koja živi snagom uvjek nastajuće energije, koja svojom brzinom, svojim skokovima i valovima nijansira i određuje sebe samu. Ona tako omogućuje vidljivost tijela, pretvara energiju u masu, a masi u isto vrijeme vraća svojstva energije. Taj daleki trenutak u mjesecu Tybi je bio trenutak našeg nastajanja i vječnost našeg postojanja u univerzumu. To je treptaj oka koji potvrđuje istinitosti Aristofanovog izmišljenog mita o nastanku čovjeka. Zatvorih oči da vidim božji san u eksploziji svjetlosne prašine, da doživim Pitagorinu harmoniju u simfoniji univerzuma. Tisućljećima kasnije taj trenutak istine je dokazan formulom, on je promijenio našu svjest i spoznaju o svijetu u kojem još uvijek mnogi od nas ne postoje svjesno nego samo traju. Danas, slavimo formulu i prihvaćamo činjenicu da je brzina svjetlosti konstanta brzine, da je ona osnova koja određuje odnos energije i mase i znamo da je čovjekov um spoznao njeno djelovanje i tako postao brži od nje i na taj način centar zbivanja, vječni promatrač i sudionik tog osnovnog procesa koji je stvorio svijet i ljudski um u njemu. Giordano Bruno kojem je osvetom tadašnjeg neznanja oduzeto tijelo, on koji je to spoznao prije razvoja znanosti o početku i nazvao taj trenutak imenom boginje, danas svjetli svjetlom nad svjetlima i kliče, za nas nečujno, Eureka.
Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa tadašnjeg neznanja, Luciana, svjetlost nad svjetlima postade dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog nježnog zagrljaja. Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo vremenom koje je nastajalo eksplozijama boja. Tamo gdje su se susreli svjest i svemir, indukcijom njihovog zajedništva, tu je nastala prekrasnim bojama oživljena, dimenzija vremena. Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svjeta koji se iz nje dalje rađao. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. Izašla iz zagrljaja neznanja ona, koja je bila prije prirode, postade njena stvoriteljica, majka nad majkama. Tu je, na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma, anima mundi, njegova svijest. Eros otkri tajnu suprotnosti koje ujedinjenjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede svjetlost na beskonačno putovanje vremenom, izvede ju iz tamnog bezdana nečijeg davnog sna i ona, Luciana, svijetlost, žena među božicama, božica među ženama postade ljubav, misao, snaga, hrana života.
I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Ona je, aktus purus, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica mog prostora i vremena, mene same u beskraju univerzuma. Prvi pokretač, aktus purus, uskovitlana energija, vjetrovi s Olimpa i Panteona, dah istine u dahu života, sintropija u zajedništvu topline i hladnoće, svjetla i tame, jedinstvo suprotnosti koje stvara harmoniju i održava život. Svijetlost, beskonačnost, vječnost, Luciana, svijetlost je bez početka i bez kraja, ona je bila, ona traje i ona će biti kada više ničega ne bude. Majko nad majkama, zanosu bogova i ljudi, znaku neba, stvoriteljice plodnosti zemlje, žaru sunca i srebro mjeseca, prije tebe i tvog dolaska je bila tama i jedno veliko ništa. Ti otvaraš dane, usmjeravaš vjetrove, oživljuješ mora, mirišeš cvijećem, ti usmjeravaš i vodiš kroz šume i pustinje, daješ riječima značenje, mislima tok. U tebi susrećemo sebe u tijelu koje tek tobom, spoznajemo, koje tek tobom vide naše oči. Tvoje boje su, u svojim mjenama, naše vrijeme i naš prostor, ti nam svojim rukama dodiruješ oči, ti si iluzija stvarnosti u našim mislima, naša misao to si ti.
U čast svih boginja sunca ja jutros za Lucianu palim svijeće, simbole nastajanja života, lutam vremenom i tražim istinu početka, trenutak rađanja, istinu porijekla i dokaz postojanja.

http://umijece-vremena.blogspot.com/