taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Mittwoch, 21. Dezember 2011

Zimski solsticij...





U mnogim drevnim kulturama se zimski solsticij  slavio kao ponovno rođenje, odnosno povratak Boga na zemlju. Egipćani su slavili ponovno rođenje Sunca, Mezopotamija je preuzevši od  Perzijanaca, slavila pobjedu boga Sunca nad čudovištima tame. Grci su slavili pobjedu Zeusa nad Kronosom, Rimljani su slavili trenutak u kojem Saturn gubi bitku od svjetlonoše Jupitera. I u današnje vrijeme u različitim religijama se vrijeme zimskog solsticija poklapa s blagdanima: Indijanaci slave praznik Chumash, Iran Yalda, Kina Dong Zhi, odnosno dolazak zime, a Židovi Hanukkah, festival svijetla. U kršćanstvu se slavi blagdan Božića, po slavenskoj mitologiji maleno, tek rođeno Sunce. Badnjak ili badanj je naš naziv za drvo koje se palilo diljem Europe u noći zimskog solsticija da bi se snagom i svjetlosti vatre prizvala vatrena sila za još slabašnog Božića. Badanj se palio u krijesovima kao simbol pročišćavajuće uzdižuće svjetlosti. Svijetlost će za nas, rođenima na sjevernoj polutki plave ljepotice, krenuti uzlaznom linijom ka ljetnom solsticiju kada dostiže svoj vrhunac na nebu. Neprimjetno, škrto, tek naslućujućom radosti će ostavljati sve dulji i sve sjajniji trag u našim dušama.



Promatram nebo koje se naginje srcozorju zime. Zvjezdani prah se pretvara u zavjesu iza koje vidim siluetu Sagitarijusa sa umirućom jesni na leđima u odlasku, čujem poeziju suza i slutim ljepotu nastupajećeg tihovanja. Pjesnik očiju boje snova stoji na obali Mnemozinine rijeke lijepih uspomena i tihanim glasom budi sjećanja. Na obzoru svitanja izranja zlatna hostija i koprenu iskukićanu pahuljicama prvog snijega pretvara u kaleidoskop žudnji. Jantarni sjaj se pretače iz njegova pogleda u dubinu ovog trenutka buđenja. Pružam dlanove da osjetim stvarnost, da oćutim konture ljubavi koja mi se smiješi ljubičastim snom. Osluškujem i čujem tišinu sjena barskih ptica koje su nas pozdravljale u srcozoroju našeg naglog ljeta. Srce pleše ritmom pjesnikovih šapata i prisjeća se bezimenog osjećaja koji se rađao na obroncima njegova djetinjstva. Moj tada bezimeni pjesnik je sišao mjesečevim sjajem u moj život. Dopratila ga je čuvarica Lunina hrama lazurom noći i lahorom novog sna. Njegove oči zasjaše u tmini trenutka, dvije ćilibarske vatre planuše srećom na oltaru moga do tada tugaljivog života. U staničju srčanih klijetki umjesto suza zaiskriše kristali u kojima se prelamala duša svjetlosti i pretakala u ponornicu osjećanja. Vidjeh siluetu tuge u odlasku. Nestajala je iza velova satkanih od latica preostalih iz vremena koje nazivam olujom ruža. Osjećam kako se na oknima duše pahuljice neba pretvaraju u biserje njegova izričaja kojim još uvijek život pretvara u poeziju ljubičastog sna koji budni sanjamo.




Sniježi. Rađa se mladi dan ostarjele jeseni. Hvatam na dlan kristalne suze neba, prinosim ih usnama i ćutim okus nektara kojim bezgranično svodovlje daruje prirodu, nježno je prekriva za vrijeme tihovanja.  Sjećanja, ti nježni čuvari na vratima vremena me odnose u trenutke jednog davnog suncostaja koji odživismo  u drevnom kamenom gradu, gradu druida, gradu koji nazivamo i kalendarom svijetlosti. Stjene kamenog grada kriju u sebi tajnu svog nastajanja. Tamo osjetih da svijetlost ne poznaje satove, dane, mjesece, godine, da ne osjeća stoljeća ni eone, ne osjeća ekvinocije ni solsticije, ona je uvijek tu jer ona je i dan i noć. Prolaznost naših dana i noći nebu, moru i hridinama ne znači ništa, ali svijetlost ima dušu i ona nas grli svojim mekim dlanovima, ona nas brani od tmine duševnih stanja i ona će možda jednoga dana zaustaviti vrijeme. Neka nevidljiva ruka mi je u kosu stavljala blještavu krunu satkanu od zvijezdane prašine, srebra mjesečine i sunčevog zlata. Imali smo sreću, nebo nam se smiješilo te noći. Vidjeh smjenu sazviježđa, vidjeh kako Helio boginji Nox skida odoru tmine, vidjeh Caprikoma sa vilom svitanja novog godišnjeg doba u dolasku. Mlada svjetlost zaiskri duginim bojama u kaleidoskopu duše i ja oćutih kako trenutak postaje vječnost. Pričinilo mi se da se nalazim na ekvatoru na kojem je vječni ekvinocij, vječna ravnodnevnica, harmonija svjetlosti i tmine. Iako je zimski solsticij, trenutak kada nad našom polutkom najdulje traje noć, trenutak u kojem je sunce najdalje od nas, to je i prešutno obećanje velikog Hiperiona da će u dolazećem trenutku biti bolje, da mora biti bolje.



Kommentare:

Anonym hat gesagt…

Svaki tvoj opis nadolazeće prirodne promjene je veličanstven ...xy.

Anonym hat gesagt…

Kako je lijepa tvoja poezija!!!!!yx