njegova vječna poezija koju sam gutala u gimnazijskim danima, čovjek koji nam je tada darovao bezglasje nutarnjeg bezgraničja, poeta koji nas je uveo u svijet kraljice literature...njegova poezija nas još uvijek oplemenjuje...
Da li sam svuda gde su mi tragovi
Ko zna s čim sam se spajao
a nisam ga ni takao
možda sam boravio i u svom životu
možda postoje izvesni znaci
ili kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se može,
mada je neobićno.
Sa mnom je opasno ići,
ja se nikad ne umaram.
Valjda sam jedini čovjek
koji sumnja u sebe
sve česće mi se čini
da nisam nikakav oblik
vec da slobodno jedrim
kroz sopstveno pijanstvo
- prepusten sunčevom vetru
odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se može,
mada je neobićno,
sa mnom je opasno hteti,
ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom,
poseban slučaj samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost,
da imam gde da prenoćim.
I suviše sam video,
da bih smeo da tvrdim,
mnogo toga sam saznao,
da bih imao ijedan dokaz
ali ipak uz mene se može,
mada je neobićno.
Sa mnom je opasno voleti,
ja nikad ne zaboravljam.
Pokušavam da shvatim učenja
koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera
spremna da u mene veruje.
Teško je biti okovan
u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom,
ne mogu da umirim mir.
Al ipak uz mene se može,
mada je neobićno,
sa mnom je čudno čak i umreti...
jer ja se ne završavam.
Ko zna s čim sam se spajao
a nisam ga ni takao
možda sam boravio i u svom životu
možda postoje izvesni znaci
ili kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se može,
mada je neobićno.
Sa mnom je opasno ići,
ja se nikad ne umaram.
Valjda sam jedini čovjek
koji sumnja u sebe
sve česće mi se čini
da nisam nikakav oblik
vec da slobodno jedrim
kroz sopstveno pijanstvo
- prepusten sunčevom vetru
odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se može,
mada je neobićno,
sa mnom je opasno hteti,
ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom,
poseban slučaj samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost,
da imam gde da prenoćim.
I suviše sam video,
da bih smeo da tvrdim,
mnogo toga sam saznao,
da bih imao ijedan dokaz
ali ipak uz mene se može,
mada je neobićno.
Sa mnom je opasno voleti,
ja nikad ne zaboravljam.
Pokušavam da shvatim učenja
koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera
spremna da u mene veruje.
Teško je biti okovan
u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom,
ne mogu da umirim mir.
Al ipak uz mene se može,
mada je neobićno,
sa mnom je čudno čak i umreti...
jer ja se ne završavam.
Miroslav Antić
Strašno je voljeti te na mjestu tako krhkom kao što je svijet. Mučno je voljeti te u tom kraju punom nesavršenstva Gdje nas sve lomi i ušutkuje Gdje nas sve vara i rastavlja... kaže Sophia de Mello Breyner Andersen ovom pjesmom. Kada u toj krhkosti svijeta pronađemo točku prividnog mira tada ljubav postaje bezglasje nutarnjeg bezgraničja. Njeno bezobličje se rastače tijelom i pretače u staničje nutarnjeg percepijenta kojim zamjećujemo njenu ljepotu, osjećamo njenu divotu, ćutimo njenu praiskonsku nedjeljivu jednotu.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://sretan-trenutak.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen