Čitala sam knjigu Cecilie Ahern "P.S. ich liebe dich". Ljubavna pisma, ostavljena post mortem u naslijeđe. Sudjelovala sam tužna srca u događanjima programiranim snagom čovjeka koji je, svjestan svog odlaska u vječnost, svojim izričajem ovjekovječio znamenje ljubavi. Odaju se ispunjali tankoćuti tonovi pijana i pričinjalo mi se da iznad mene lebdi silueta anđela. Bilo je to u vremenu nutarnje oluje svijesti, u trenucima postojanja u klještima Kronosove pohlepe i straha da će požderati i naše trenutke sreće. Prisjećala sam se vremena u kojem sam sanjala život, ljubila i jednostavno živjela u sretne trenutke. Bila sam nasmijana, neopterećena i slobodna. Šaputavom svjetlosti svoje duše mi je govorio o sreći i ljubavi, o neodoljivoj lakoći postojanja u kojoj bi mogao živjeti do kraja vječnosti. Vjerovala sam mu i još uvijek mu vjerujem. Danas se sjećam trena u kojem sam ga ostavila u kući punoj mirisa smrti i osjećaja u koji se ugnjezio strah i pitanje na koje nisam imala odgovor. Nisam plakala, uronila sam u jecaj tišine i nesigurna tražila tragove njegova bića u spisima koji su ostali razbacani na njegovom radnom stolu. Govoriti nisam mogla, nisam ga mogla pitati iako je šapat njegove duše cijelo vrijeme dodirivao moja osjećanja. Promatrala sam život kroz magloviti oblak straha, sve je bilo prolazno, sve je bilo veliki besmisleni prostor sa Hopperovih slika, bez okusa, mirisa, boja i zvuka. Život je proticao izvan mene, nestvaran, poput nijemog fima, kao u snu. Sve je bilo nestvarno jer ja nisam bila u stanju osjetiti ljepotu. Sudbina je bila milosrdna, on se vratio i sam spalio pisma koja je bio sakrio u kutiju od cipela na dnu škrinje u kojoj još uvijek čuvam uspomene. Gledala sam plamene jezike izgaranja njegovih tajnovitih želja i osjetila jednostavnost u trenuku jednostavnosti povratka žuđene sreće. U tom vremenu sam naučila živjeti prioritete i vrednovati u dimenziju istinskog postojanja u jednostavnosti životnih istina.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen