Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti.
Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, koji je bio dan punog mjeseca, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju, snagom za koju do tada nije postojala mjera. Sunce je izašlo iz svjetla svih svjetala, iz prve i zadnje misterije univerzuma. Bogatsvo boja, zemlja u kojoj je ništa i sve, bog nad bogovima, mjesto istine gdje nema ni muškarca ni žene, ničega do svjetla. To je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan, dupla priroda bića nad bićima, svjest njegovog postojanja u nama samima i iz njega nastajuća duša univerzuma.
Svjetlo nad svjetlima ogrnuto neznanjem nastajanja i znanjem postojanja, arhetip našeg početka, najsnažnije biće, simbolika časnosti misterije koja živi u neizgovorenom i neimenovanom, tjelesnost neba, tajnovitost vječnog izvora istine.
Ne heroina sudbine, nego učiteljica misterije, svjetlost još uvijek potvrđuje postojanje neznanja, ali ne zalijeva i ne hrani sušu opustjelog srca. Izašla iz tame, prekoračivši vrata vremena ona dotiče tek misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i imenuje ih vladarima tijelom, boji njihove puteve vidljivošću spoznaje. To je prastara mudrost koja živi snagom uvjek nastajuće energije, koja svojom brzinom, svojim skokovima i valovima nijansira i određuje sebe samu. Ona tako omogućuje vidljivost tijela, pretvara energiju u masu, a masi u isto vrijeme vraća svojstva energije. Taj daleki trenutak u mjesecu Tybi je bio trenutak našeg nastajanja i vječnost našeg postojanja u univerzumu.
Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, koji je bio dan punog mjeseca, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju, snagom za koju do tada nije postojala mjera. Sunce je izašlo iz svjetla svih svjetala, iz prve i zadnje misterije univerzuma. Bogatsvo boja, zemlja u kojoj je ništa i sve, bog nad bogovima, mjesto istine gdje nema ni muškarca ni žene, ničega do svjetla. To je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan, dupla priroda bića nad bićima, svjest njegovog postojanja u nama samima i iz njega nastajuća duša univerzuma.
Svjetlo nad svjetlima ogrnuto neznanjem nastajanja i znanjem postojanja, arhetip našeg početka, najsnažnije biće, simbolika časnosti misterije koja živi u neizgovorenom i neimenovanom, tjelesnost neba, tajnovitost vječnog izvora istine.
Ne heroina sudbine, nego učiteljica misterije, svjetlost još uvijek potvrđuje postojanje neznanja, ali ne zalijeva i ne hrani sušu opustjelog srca. Izašla iz tame, prekoračivši vrata vremena ona dotiče tek misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i imenuje ih vladarima tijelom, boji njihove puteve vidljivošću spoznaje. To je prastara mudrost koja živi snagom uvjek nastajuće energije, koja svojom brzinom, svojim skokovima i valovima nijansira i određuje sebe samu. Ona tako omogućuje vidljivost tijela, pretvara energiju u masu, a masi u isto vrijeme vraća svojstva energije. Taj daleki trenutak u mjesecu Tybi je bio trenutak našeg nastajanja i vječnost našeg postojanja u univerzumu.
To je treptaj oka koji potvrđuje istinitosti Aristofanovog izmišljenog mita o nastanku čovjeka. Zatvorih oči da vidim božji san u eksploziji svjetlosne prašine, da doživim Pitagorinu harmoniju u simfoniji univerzuma, da doživim vrtloženje nebeske spirale i rađanje ljubavi.
Tisućljećima kasnije taj trenutak istine je dokazan formulom, on je promijenio našu svjest i spoznaju o svijetu u kojem još uvijek mnogi od nas ne postoje svjesno nego samo traju. Danas, slavimo formulu i prihvaćamo činjenicu da je brzina svjetlosti konstanta brzine, da je ona osnova koja određuje odnos energije i mase i znamo da je čovjekov um spoznao njeno djelovanje i tako postao brži od nje i na taj način centar zbivanja, vječni promatrač i sudionik na izvorištu života, procesa koji je stvorio svijet i ljudski um u njemu.
Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa tadašnjeg neznanja, Luciana, svjetlost nad svjetlima postade dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog nježnog zagrljaja. Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo vremenom koje je nastajalo eksplozijama boja. Tamo gdje su se susreli svjest i svemir, indukcijom njihovog zajedništva, tu je nastala prekrasnim bojama oživljena, dimenzija vremena. Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svjeta koji se iz nje dalje rađao. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. Izašla iz zagrljaja neznanja ona, koja je bila prije prirode, postade njena stvoriteljica, majka nad majkama.
http://umijece-vremena.blogspot.com
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen